Veza sa Internetom pokrenula je lavinu privatne pošte: već u junu
1996. u bazi je bilo preko 100,000 privatnih poruka, a onda je počelo
da stiže po nekoliko hiljada poruka dnevno. BTrieve je dobro podnosio
taj saobraćaj, ali je bilo potrebno sve više prostora na disku, pa je fajl
server dva puta menjan - najpre u novembru 1996. a onda
krajem 1998. Svaki put su to bili računari sa diskovima
kapaciteta koji "neće skoro biti popunjen", a onda su, već
godinu (ili manje) dana kasnije, bivali pretrpani.
Odakle toliki rast broja poruka i količine podataka? Pa, ne bih rekao
da korisnici Interneta ubrzano postaju pisci sveznanja: korisnika je sve više,
njihovi modemi su sve brži pa slanje fajlova od nekoliko (desetina) megabajta
predstavlja sve manji problem, a što je najvažnije, ljudi uživaju u listama.
Pretplatite se na neku Internet listu i svaki dan vam stiže po nekoliko
(desetina) poruka, koje su propraćene odgovarajućim zaglavljima, a
često i reklamama.
Milioni takvih poruka putuju Internetom, ali je pitanje koliko ih ljudi
čitaju. Znam to iz ličnog iskustva: lista zvuči zanimljivo,
pretplatim se na nju, počnem da čitam poruke i onda jednog dana ne
stignem... pa ni sutradan... ni sledećeg dana. I tako se u folderu gomilaju
poruke i onda u nekom trenutku shvatim da nema baš nikakve šanse da ću
ikada naći vremena da pročitam 500 novih poruka koje se bave razradom
"Psihoistorije" koja je nastala na osnovu ideja Isaka Asimova, pa
selektujem svih 500 poruka u folderu i obrišem ih. A sav taj saobraćaj je
prošao raznim Internet putevima da bi uzaludno završio u mom mailbox-u.
Kada se na to doda i raznorazni spam koga je sve više, postaje jasno zašto
na Sezam danas dnevno stigne između 15 i 20,000 poruka.
Iako smo u prvim mesecima stekli veoma povoljne utiske o njemu, BTrieve
je vremenom počeo da pokazuje i neke "mušice". Ne uvek svojom
krivicom - fajl server postavljen u novembru 1996. imao je neprijatnu hardversku
havariju već 22. decembra iste godine i tu smo se prvi put suočili
sa beznadežnom situacijom: fajl sa direktorijumom poruka postoji, reklo bi se
da nije bitnije oštećen, ali ga BTrieve ne priznaje za
svoj. Danko i Zoran su razvili čitavu nauku oko oporavljanja takvih poruka, morale su da
se koriste neke starije verzije BTrieve-a koje su bile manje selektivne
prema sadržajima hedera, ali je svaki oporavak sa prepakivanjem i indeksiranjem
stotinak hiljada poruka trajao satima... što je uvek velika neprijatnost za
sistem koji se obraća profesionalcima. Sličnu havariju smo doživeli
samo još jednom, u novembru
1997, ali mi se svaka od tih
situacija dobro urezala u sećanje.
Bilo je i drugih, manje fatalnih problema koji su se pre svega odnosili na backup.
Odavno su prošli dani kada se sistem smeo zaustaviti da bi se radio backup
- trebalo je organizovati kopiranje fajlova "u letu", dok Sezam
normalno radi. BTrieve predviđa mehanizam za to: po ubacivanju u
odgovarajući mod, glavna datoteka sa bazom se otključava i može se
prekopirati, a sve promene se upisuju u transakcioni fajl čiji se sadržaj,
po završetku backup-a, automatski ugradi u osnovnu datoteku. Lepo zvuči
na papiru i lepo radi, ali samo dok saobraćaj nije previše intenzivan -
pokazalo se da BTrieve ima bag zbog koga, pod okolnostima koje nije lako
definisati, procesor na fajl serveru čiji se backup radi može biti
preopterećen, iz čega se sam sistem ne može "izvući" -
potrebna je "ručna" intervencija.
Iz meseca u mesec backup je zahtevao sve više administratorskog rada - za
Srđana Simića to je postao jedan od najneprijatnijih dnevnih poslova,
pogotovu zato što se, uz sav trud, nije moglo garantovati da procedura, koja
treba da doprinese bezbednosti sistema,
neće ugroziti stabilnost servera.
Problem je postao naročito ozbiljan tokom 1999. i 2000, kada su širenje
Sezama, novi tarifni sistem i marketinška kampanja doneli veliki broj novih
korisnika, a samim tim i veću količinu privatne pošte. BTrieve
je očito bio na granicama svojih mogućnosti, pa je Zoran počeo
intenzivno da eksperimentiše sa Microsoft SQL Server-om, koji je obećavao
bolje performanse i pouzdaniji rad.