Kako nastaju knjige

Ako je istina da svaka godina afirmiše po neku novu primenu personalnih računara, 1987. je svakako prošla u znaku stonog izdavaštva: stalni pad cena učinio je da oprema koja obezbeđuje računarsku pripremu rukopisa za štampu postane pristupačna relativno širokom krugu korisnika.

Dejan Ristanović

Možemo diskutovati o tome koliko je to unapredilo ili unazadilo knjigu: o unapređenjima je rečeno već dosta toga, a korak nazad bila je činjenica da su svi uvek ulagali najmanje što je moguće, pa se tako koristila oprema i tehnologija koja je bila na samoj donjoj granici profesionalnosti. Pogled na neku knjigu izdatu pedesetih ili šezdesetih godina danas predstavlja pravo osveženje.

O čitavoj toj filozofiji 1987. nisam mnogo razmišljao: trebalo je da napišem knjigu "Mašinsko programiranje na mikroprocesorima Z-80 i 6502" i bio sam presrećan zbog toga što u njoj neće biti štamparskih grešaka. "Tehnička knjiga" je tada, naime, svoja računarska izdanja prelamala na računaru, za razliku od BIGZ-a gde se sve ponovo prekucavalo, možete misliti sa kakvim posledicama po obrnute kose crte i druge "nepotrebne" znake. Bilo mi je jasno da računarska priprema knjige predstavlja značajno dodatno opterećenje za autora: kod klasičnog postupka autor treba da dostavi korektno otkucani tekst knjige zajedno sa odgovarajućim slikama i da čeka izlazak knjige, a uz DTP treba aktivno učestvovati u prelomu. Ipak, bio sam sasvim spreman za to.

U to vreme svaki računar nije bio PC, pa je najteži deo posla bila upravo konverzija formata. "Mašinsko programiranje" nisam pisao na PC-ju: obzirom da je za pripremu svih primera korišćen BBC B, bilo je prirodno da tekst obrađujem na njemu, koristeći svoj omiljeni tekst procesor View 3.0. BBC-jeve diskete, suvišno je reći, nisu čitljive na PC-ju, što znači da je podatke nekako trebalo preneti na IBM-ovu mašinu. Srećom, moj dobar prijatelj Zoran Glišić je, neki mesec pre toga, proširio svoj BBC B dualnim procesorom 80186 i tako postao PC kompatibilan - u paketu je bio i program koji "munjevito" prenosi BBC datoteke na PC diskete.

U našem slučaju, "munjeviti" prenos je potrajao dobrih osam časova - od toga je sedam ipo sati bilo potrebno da se razume gde koji ROM treba staviti, koji kad treba aktivirati i koje komande treba otkucati, a preostalih petnaestak minuta je potrošio sam računar da bi prekopirao datoteke. Kompletan sadržaj knjige, zajedno sa svim primerima i računarski crtanim slikama (nekih 250 A5 strana), lako je stao na dve PC diskete.

Pripremajući tekstove za prenos, pokušao sam da pronađem format koji će maksimalno olakšati njihovo štampanje na laserskom štampaču - trebalo je premestiti YU slova (nedostatak dobrog standarda učinio je da moj raspored i raspored kolege koji je obavljao pripremu budu različiti pa mi se činilo jednostavnijim da se ja prilagodim njegovom), umetnuti kodove za isticanje teksta (bold i kurziv), izdvojiti naslove i podnaslove... Ovu konverziju obavio sam uz pomoć (na brzinu napisanog) mašinskog programa. Program, za divno čudo, nije imao nikakve bagove vredne pomena, ali naš dogovor jeste - diskutujući o formatu datoteka, odlučili smo se za zapis koji omogućava da se datoteka pregleda komandom TYPE. To znači da je svaki red imao <><> na kraju, a takav tekst nije lako prilagoditi potrebama DTP programa: oni očekuju da čitav pasus bude jedna "kobasica" teksta, sa <><> na samom kraju. Iako onda nije bilo editora kao što su današnji, tekst smo nekako konvertovali koristeći Search & Replace opcije WordPerfect-a, ali to nije bio kraj nevolja.

Komentari raznih listinga bili su predugački - za listinge smo najzad usvojili nešto sitnija slova, ali je to zahtevalo reviziju kompletnog teksta i umetanje kontrolnih kodova za izbor raznih fontova. Što je najgore, kolega koji je prelamao knjigu koristio je YUSCII raspored (ni danas mi nije jasno kako bilo ko može da se bavi DTP-om i pri tome koristi YUSCII, ali takvih i dan danas ima), pa su se opet pojavili "BIGZ-ovski" problemi sa specijalnim znacima. Pomerao ih je ovamo i onamo u fontu, ali je opet mnogo toga moralo da se ispravlja... a gde su ispravke, tu su i greške. Srećna je jedino bila okolnost što je knjiga sadržala razmerno malo slika, koje su bez većih problema iscrtane u samoj Venturi.

Pošto je priprema knjige završena, trebalo je sačekati i videti na šta će rezultati ličiti. Knjiga bez greški? Taman posla - jedan dan je bio sasvim dovoljan da nađem priličan broj felera; uglavnom sitnih, ali kvarili su utisak. Negde su falili mnemonici, dve slike su zamenjene, jedan dodatak izbačen a da se to nije videlo u sadržaju, bilo je "siročića" u listinzima... Ostao je, naravno, i odgovarajući broj slovnih greški, ali njima ne možete ništa: sto ljudi može da čita i koriguje knjigu, i opet će ostati poneko zamenjeno ili duplirano slovo.

Na kraju sam bio prilično razočaran: da je korišćen klasični postupak, brojem greški bih bio više nego zadovoljan, ali je očekivanje "knjige bez većih štamparskih grešaka" očito bilo previše ambiciozno. Smatrao sam, ipak, da će se trud uložen u računarsku pripremu isplatiti i da ću sledeći put proći mnogo bolje.

Na "sledeći put" nije trebalo dugo čekati: isti izdavač je bio raspoložen da objavi i moju knjigu koja bi se bavila obradom teksta na računaru. Obzirom da sam tu knjigu pisao na PC-ju, koristeći WordPerfect 4.2, mnogi problemi su već u startu rešeni: nije bilo nepotrebnih <><> kodova, ni jedan red nije prelazio 64 znaka, tabulatori su zamenjeni blankovima... Pojavili su se, međutim, problemi sa slikama: u toj siromašnoj varijanti preloma nije bilo mesta za skener, pa sam morao da se dovijam na razne načine. Recimo, primere ispisa štampača sam otisnuo na papiru, a onda ih fotokopirao na paus, koji je najzad "ukrojen" u tekst skalpelom i lepkom. U štampi nije izgledalo naročito lepo, ali je nosilo potrebnu informaciju.

Najviše me je razočaralo što je knjiga ostala bez indeksa pojmova - pripremio sam kompletan spisak reči, ali se na kraju zbog raznih tehničkih problema toliko kasnilo, da je indeks zanemaren. Žurba je bila tolika da nisam ni video knjigu pre nego što je otišla u štampariju, pa je po izlasku sledilo neizbežno razočarenje: ovde-onde je bilo "siročića", naslova na samom dnu strane, (sitnijih) tehničkih grešaka... Ukratko, čvrsto sam odlučio da više ne pišem ni jednu knjigu, dok se ne pojavi mogućnost da sam kontrolišem kompletan proces njene grafičke pripreme, i dok se ne nađe izdavač koji neće koristiti 300 dpi laser, štampati na pausu i, uopšte, štedeti svaku paru koja se (ne) može uštedeti.

I tako sledećih sedam godina nisam ni pisao knjige...