Računari 84

Kako sam osvajao OS/2

Da li, u ovom teškom vremenu, pomišljate da je poslednji trenutak da promenite nešto bitno u svom životu? Za početak, operativni sistem pod kojim radite.

Dejan Ristanović

Svi mi koji pišemo o kompjuterima, iskreno rečeno, nemamo baš previše razloga da se žalimo na DOS - da je dotični napravljen kako treba, kako bismo iz godine u godinu prelistavali i isprobavali razne "revolucinarne" dodatke i proširenja utvrđujući koji se od njih slaže sa nekim drugim a koji, ako ga krivo pogledate u nekoj noći punog meseca, sruši sistem? Sa druge strane, mi koji programiramo PC računare već tradicionalno kukamo na DOS - manje-više i za zaštitu podataka od nekontrolisanih programa, i za multiprogramski/multikorisnički rad i za sve slične stvari, ali kada imate računar sa 8 ili 16 megabajta memorije a u svom programu koristite svega 600 kilobajta razdeljeno na komadiće od po 64 K, tu nešto žestoko nije u redu! Istina, postoje raznorazni DOS Extender-i (npr. High C) ali na tom segmentu tržišta nema baš mnogo konkurencije, pa je i komfor prilično slab - kada se jednom naviknete na DOS kompajlere, povratak u neko "kameno doba" vam baš i neće prijati. Najzad, mi koji koristimo računare smo negde u "zlatnoj sredini" - pričaju nam da će neki od novih operativnih sistema ponuditi brži i komforniji rad, ali i sa DOS-om se lepo živi, naročito kada se uzme u obzir njegova "uigranost" - kada vam je zadnji put DOS ispisao "Internal error 123" i zakočio sistem? Meni nije već 6 godina.

OS/2, naravno, nije nastao juče - još kada je 1987. godine promovisao PS/2 seriju, IBM je najavio i OS/2 koji je zaista i izašao uz zakašnjenje od "samo" desetak meseci. No, bio je namenjen AT računarima i kao takav bio negde na pola puta između DOS-a i nečega stvarno novog; nikada nisam bio u iskušenju da ga ozbiljnije isprobam. Dolazile su i prolazile verzije 1.1, 1.2, 1.3 ali ni jedna od njih nije bila "prava stvar"; stalno je negde u vazduhu "lebdela" priča o OS/2 2.0 koji će predstavljati prelazak sa DOS-a na "nešto drugo". Ko čeka taj dočeka, pa sam tako i ja u poslednjim danima beogradskog Sajma tehnike dočekao svoj primerak OS/2...

Sam izgled paketa me je ne malo iznenadio - očekivao sam nekoliko disketa i još više knjiga, a dobio mnogo disketa i ni malo knjiga - nekoliko brošurica na po dvadesetak strana teško da računam u ozbiljnu dokumentaciju! Sve je, navodno, u samom OS/2 tj. u njegovim HELP-ovima što bi u piratska vremena svakako izazvalo oduševljenje; danas, takav pristup samo produžava vreme upoznavanja sa novim operativnim sistemom jer se lutanjem po HELP-ovima lako propuštaju važne osobine programa, a ne postoji ni način da čovek na prvi pogled (prema debljini poglavlja koje je tome posvećeno) shvati koliko je neki segment važan ili obiman. No, šta je, tu je - trebalo je sesti za računar i videti šta se sve nalazi na toj dvadeset jednoj disketi od 1.44 megabajta zvanoj OS/2.

Za test sam odvojio računar preduzeća "Šutlić" zasnovan na procesoru 80486 koji radi na 50 MHz i sa svojih 8 megabajta memorije komunicira posredstvom keša od 64 kilobajta; SCSI hard disk od 210 megabajta opremljen je sa još 4 megabajta keš memorije a za video je zadužena Carrera Super VGA kartica. Ukratko, "puna" konfiguracija koja, verovali ili ne, i nije daleka od onoga što OS/2 zahteva - novi operativni sistem, istini za volju, radi i na 80386 računarima, ali je 8 megabajta memorije realni minimum - sa manje o 4 M ne može se instalirati, a sa 4 M radi ali uz dosta "štucanja" i znatno smanjenje komfora. Što se, najzad, diska tiče, potpuno instalirani OS/2 zauzima tridesetak megabajta prostora, a kažu da se uklanjanjem HELP-ova i nekih drugih manje potrebnih stvari može svesti na 15-16 megabajta. Obzirom da na disku, osim operativnog sistema, treba imati i mnoge druge stvari, instalacija na diskovima manjim od stotinak megabajta teško da ima smisla. Ukratko, OS/2 kao program možda i ne košta mnogo, ali hardver potreban za rad pod njim predstavlja veoma ozbiljnu investiciju.

Pomenuti disk od 210 megabajta bio je podeljen na dve particije od po 100 megabajta - planirao sam da prvu posvetim DOS-u (instalirao sam na nju nekoliko potrebnih stvari, npr. WordPerfect, Venturu, Harward Graphics...) a na drugu da stavim OS/2 koji bi, dakako, mogao da pristupa i DOS-ovoj particiji. Kao što će se videti, ovaj plan je ostao u domenu lepih ideja.

Prva prepreka koju je trebalo savladati je što u računaru nisam imao drajv od 3.5 inča ni RS-232 karticu pomoću koje bih priključio miša. Karticu sam izvadio iz nekih "unutrašnjih rezervi" (odbacio sam je pre godinu dana pošto je izgledalo da ne radi ili barem da ne umem da podesim mikroprekidače; ispalo je da mi je nedostajala dovoljna motivacija pošto su mikroprekidači došli na mesto posle "samo" 12 pokušaja), a disk sam mogao jedino da izvadim iz nekog drugog računara. U želji da umanjim broj šrafova koje treba odvrnuti, postavio sam dva računara jedan pored drugog, otkačio kabl koji vodi ka drajvu od 5.25 inča sa jednog i prikačio ga na 3.5 inča drajv drugog. Zbog napajanja drajva trebalo je uključiti oba kompjutera (još jedna razvodna kutija...) ali je sve to skupa bilo posao od petnaestak minuta - mala cena za progres. Začudo, na instalacionoj disketi nije bilo programa INSTALL - posle kraćeg razmišljanja, zaključio sam da je jedini izlaz u tome da se ona umetne u drajv i računar resetuje, u nadi da će instalacija sama započeti. Tako je nekako i bilo, što će posebno oduševiti sve vas koji ste mislili da ćete se spasti hardverskih egzibicija - da biste instalirali OS/2 sa 3.5 inča disketa, drajv od 3.5 inča se mora odazivati na ime A; ako nije tako, moraćete da razmenite kablove! Bilo je nekih pokušaja da se ova operacija izbegne (korisnici Sezama su isprobali nekoliko boot_from_B programa) ali ni jedan od njih nije krunisan čak ni polovičnim uspehom - možda se računar može "prevariti" da startuje neku igru sa B, ali kompletan operativni sistem... malo teže. Ukratko, kada kupujete OS/2, potrudite se da ga dobijete na 5.25 disketama ili spremite šrafciger.

Posle umetanja druge diskete i nekoliko (prilično efektnih) uvodnih ekrana, desila se "ona stvar" - računar pređe u tekst mod, kaže "Interna greška - TRAP 07C", ispiše sadržaje registara (svaka čast tom 80486, koliko registara ima i kolike brojčuge drži u njima - jedve sve stane na ekran!) i predlog da se javim dileru koji mi je prodao OS/2. Divota. Probao sam još dva puta, i rezultat je bio identičan. I, šta sada?

Iskreno rečeno, u nekim normalnim uslovima bih verovatno odustao i ostavio probu za neku bolju priliku, možda kroz koji mesec ili godinu... tako sam, uostalom, "preskočio" i DOS 4.00. Međutim, nikako nisam mogao da zaboravim da sam zarad ove probe rasklopio dva kompjutera, a da i ne pominjem onih 12 proba RS-232 kartice i traženje razvodne kutije; "predaja" posle takvih "žrtava" apsolutno ne dolazi u obzir. No, šta zapravo i mogu da uradim? OS/2 me pre zloslutne poruke ama baš ništa nije pitao, što znači da sam teško mogao zadati neki pogrešan parametar. Sve ovo se dešavalo u danima pre nove... blokade, dakle dolazilo je u obzir zvanje IBM-ovog tehničkog servisa ali oni teško da bi mi nešto mnogo pametno rekli - kada god sam pokušao da se raspitam o specifičnim problemima pri instalaciji nekog softvera, pitali su me da li sam uključio računar, pa da li je priključen monitor, da li sam dobro umetnuo disketu, da li sam siguran da sam otkucao A:INSTALL a ne A;INSTALL i tako to; najzad bi me uputili na onoga ko mi je prodao hardver. Pitati na BIX-u pruža više nade na uspeh; srećom, modem je priključen na treći računar koji nisam morao da rasklapam (uvek sam govorio da čovek ne može imati previše računara u kući). No, baš dok sam se spremao da zovem JUPAK pade mi na pamet spasonosna ideja - kada nešto ne radi pod DOS-om, prvo treba isključiti sve drajvere i rezidentne programe iz CONFIG.SYS-a i AUTOEXEC.BAT-a. Ovde nema ni jedne od tih datoteka, ali su ipak mnoge stvari "duplirane" - procesorski keš, keširanje video memorije, diska... vredi probati bez svega toga. Ušao sam, dakle, u SETUP i rešavao probleme "tehnoloških viškova": eksterni procesorski keš? isključiti. Interni? Isključiti. Video memorija i BIOS? Ne kešira se. Magistrala? Najsporija moguća. 4 M keša na SCSI kontroleru? Bez njih. Računar je posle svih ovih amputacija bio vidno sporiji ali je, na moje veliko iznenađenje, instalacija OS/2 prošla. Docnije sam, eksperimentišući, ustanovio da se procesorski keš može uključiti, BIOS normalno keširati a magistrala ubrzati; jedino je SCSI kontroler morao da se odrekne svog keša. Ukratko: svaka čast IBM-u, ali OS/2 2.0 još nije prilagođen iole specifičnijim PC konfiguracijama!

Sledeća važna odluka je filing system - OS/2 startuje svoj FDISK i zahteva da pripremite prostor za njegovu instalaciju. Ugasio sam, tako, extended DOS particiju koja je sadržala drajv D: i tu postavio jednu OS/2 primary particiju kao i jednu Boot Manager particiju od megabajta. Ideja je u tome da se po svakom uključenju računara startuje Boot Manager koji će pitati za ime operativnog sistema koji se startuje - DOS ili OS/2; stvar se može rešiti i na nekoliko drugih načina, ali je ovaj ubedljivo najpogodniji. Osim toga, treba izabrati standardni DOS-ov mehanizam pristupa datotekama preko FAT-ova ili novi HPFS (High Performance Filing System). FAT mehanizam, iako jednostavan za realizaciju i razumevanje, ima nekoliko vrlo ozbiljnih mana. Pre svega, ako otvarate datoteku u nekom direktorijumu treće ili četvrte generacije, DOS mora da počne od root-a, pronađe prvi direktorijum, onda šeta glavu diska do njega, traži njegov poddirektorijum i tako sve dok ne nađe datoteku ili potvrdi da ona ne postoji. DOS (počevši od verzije 3.30) pokušava da reši taj problem programom FASTOPEN, PC Tools i Norton Utilities omogućavaju fizičko postavljanje direktorijuma na sam početak diska i tako dalje, ali je sve to tek bleda zamena za "pravu stvar" koja se zove hash funkcija odnosno BTRIEVE mehanizam implementiran u okviru HPFS-a - operativni sistem će, na osnovu samog imena datoteke, biti u mogućnosti da je praktično trenutno "pronađe", uz uzgredno ukidanje potrebe za kompresijom diska i sličnim operacijama. Omogućeno je, osim toga, davanje dugih imena datotekama (u imenu se mogu pojavljivati čak i blanko simboli, ali se tada ime mora kucati pod navodnicima, npr. DIR "OS2 USLUŽNI PROGRAMI") i uz svaku datoteku se ne pamti samo jedan datum već njih nekoliko - odnose se na kreiranje, poslednje modifikovanje i druge zanimljive podatke iz "lične karte" datoteka. Sve to lepo zvuči, ali ima i svoju cenu - iz "pravog DOS-a" ne možete pristupati ovako formiranoj particiji (iz DOS prozora samog OS/2, naravno, možete), osim uz pomoć specijalnog .SYS drajvera koji meni, uzgred budi rečeno, nikako nije proradio. No, kad je bal neka je i zabava - izabrao sam HPFS, sačekao da se disk formatira i uskoro dobio lepu HPFS OS/2 particiju od 100 megabajta.

Pokazalo se, na žalost, da sam u ovoj fazi rada napravio tri greške; zapravo svaka doneta odluka se pokazala pogrešnom! Pre svega, nemojte se opredeliti za HPFS particiju. Svi pomenuti razlozi za i protiv stoje, ali se pojavljuje još jedan koji začas "pretegne" na FAT stranu: ako nešto pođe naopako tj. ako se OS/2 "zaglupi" (što se itekako zna desiti!), nemate alatki pomoću kojih biste oporavili oštećenu particiju i tako eventualno spasili svoje podatke! Ukoliko se, međutim, opredelite za FAT particiju, tu su Nortonovi, Central Point, Mace i ostali "spasioci" na čelu sa čuvenim Norton Disk Doctor-om - izgledi za oporavak podataka su jako visoki. Izbor HPFS-a je, dakle, bila prva greška. Druga je što sam Boot Manager stavio ispred a ne iza OS/2 particije - iskreno rečeno, ne znam zbog čega je ovo greška ali svi na Sezamu i mnogi na BIX-u kažu da je treba staviti iza OS/2 tj. na sam kraj diska. Niko nema neki dobar razlog za to ali kad svi kažu... Treća i najveća glupost je bila instalacija primarne OS/2 particijte - obavezno se opredelite za extended particiju. U protivnom, dolazite u situaciju da se OS/2 disk zove C: baš kao i DOS disk ako butujete sistem pod DOS-om. Ukratko, iz DOS-a ne možete pristupiti OS/2 particiji (što je i očekivano, ako se izabere HPFS) ali ni iz OS/2 ne možete pristupiti podacima na DOS particiji C:. Da bi stvar bila još lepša, izgleda da se primary particija iz FDISK-a ne može pretvoriti u extended uz čuvanje podataka na njoj; ukratko, DOS i OS/2 su na mom računaru bili dva sveta što za probanje ne predstavlja posebnu smetnju ali za stvarni rad nije ni malo prijatno.

Ostatak instalacije protekao je znatno mirnije, premda ne bez problema. Najviše me je namučio miš - priključio sam "najobičnijeg" Genius-a koji se u okviru svih komercijalnih programa ovoga sveta konfiguriše kao Mouse System Mouse, a u krajnje neverovatnoj situaciji da takve opcije nema, može da emulira i Microsoft Mouse. Do sada nisam video program koji ne bi podržavao bar jednog od ova dva miša, ali to samo znači da nisam video dovoljno programa: OS/2 ne pominje ni jednog ni drugog! Ostalo mi je samo da izaberem jednu od ponuđenih varijanti (mislim da se zvala COM1 mouse) i vidim šta će biti. Bilo je da se sistem ponašao kao da nemam miša, pa je trebalo izvršiti do-instalaciju koja, verovali ili ne, zahteva da se umetne svaka disketa između pete i petnaeste, za trenutak zavrti disk a onda zahteva sledeću bez obzira što sa tekuće nije ništa pročitano. Negde oko desete diskete pronađe se željeni drajver za miša, ali OS/2 svejedno zahteva umetanje i ostalih 5 (svaka čast onome ko je ovo izmislio, pitam se samo da li je IBM "kupio stručnjaka" koji je pisao instalacionu proceduru za Logitech Modulu 2 ili za 3D Studio). Miša sam, najzad, konfigurisao kao Logitech Mouse (što sasvim sigurno nije!), s tim što je sve vreme radio jako čudno - umesto desnog tastera koristio se srednji (?) a i kurzor se prilično skokovito kretao. No, radilo je.

Konfigurisanje video kartice prošlo je gotovo neprimetno - OS/2 je primetio da je u pitanju VGA, postavio kontrolno pitanje i dovršio instalaciju. Na žalost, Super VGA se tretira kao i VGA, ništa od mog omiljenog moda 800*600 osim za srećne vlasnike PS/2 računara. Ne sumnjam da će se uskoro pojaviti i Super VGA OS/2 drajveri za Tseng, Trident i ostale VGA kartice ali... za sada ih nema. Koliko sam primetio, vlasnici Hercules kartice ne mogu da instaliraju OS/2.

Čitava instalacija je, uz sve ove "stranputice", trajala dobra 2.5 sata - ako OS/2 instalirate više puta na sličnim konfiguracijama, računajte da je za svaku od njih potrebno otprilike 40 minuta koliko minimalno traje unošenje odgovora na pitanja, umetanje svih disketa (poslednjih 5 sadrže drajvere za štampač, umeće se samo jedna od njih) i kopiranje njihovog sadržaja na hard disk. Nagrada za završen posao je efektni OS/2 ekran sa 7 ikona: Start Here, Information, Master Help Index, Minimized Icon View, Templates, Shredder i, naravno, OS/2 System; pojavljuju se i oznake uređaja na sistemu, u mom slučaju Drive A i HP LaserJet III. Sadržaj glavnog prozora (OS/2 System) me je, moram priznati, prilično iznenadio - u njemu sam našao samo Productivity (razni glupi programi poput kalendara, rokovnika i kalkulatora - bar da staviše kalkulator koji ima nešto osim četiri računske radnje!), System Setup, Startup (neka vrsta grafičkog AUTOEXEC.BAT-a), Games (na raspolaganju je loše urađen šah, dobro urađen (ima opciju za automatsku igru i varanje!) ali loše nacrtan pasijans, Reversi iz Windows-a i nekoliko drugih sitnica, recimo program koji nacrta mačku koja juri po ekranu i koju treba da "lovite" da biste uvežbali rad sa mišem) i najvažnije, Command Prompts. Otvaranjem ovog foldera dobija se prilika za pokretanje većeg broja poslova grupisanih u više tipova. "Osnovni" oblik je OS/2 Full Screen, komandni OS/2 mod kome je posvećen čitav ekran; ukoliko želite da pratite više OS/2 procesa istovremeno, opredelite se za nekoliko OS/2 Window varijanti. Slično tome, na raspolaganju su DOS Full Screen i DOS Windows kao i Windows 3.0 prozor koji je očito "podvrsta" DOS prozora u kome se izvršava specijalno napisani Winodws 3.0. Ukoliko u nekom trenutku pokrenete veći broj poslova, sa Ctrl Esc dobijate listu posredstvom koje možete da izaberete kom ćete se odnjih posvetiti; svi poslovi koji su ostali u pozadini se (ako eksplicitno ne zahtevate da bude drugačije) neprekidno izvršavaju, čak i ako se radi o nekom "prljavom" DOS programu: ni jednom mi se nije desilo da neki od takvih programa uspe da ispiše nešto van svog prozora ili da na bilo koji način omete druge programe.

Najviše me je, prirodno, zanimao OS/2 mod ali se u njemu, ako ćemo iskreno, ne može Bog zna šta videti. Komande su uglavnom identične DOS-ovim (promenjene su neke poruke, npr. XCOPY sada daje Source files are being read umesto DOS-ovog Reading source files) uz nekoliko dodataka koji se tiču multitasking-a; disketa se, na primer, formatira sa START FORMAT A: čime se startuje proces koji će se baviti formatiranjem diskete dok vi radite nešto drugo. Međutim, nisam imao nikakav pravi OS/2 program - uz operativni sistem se ne dobija ni C, ni bejzik, ni bilo šta što bi demonstriralo prave mogućnosti OS/2 tako da se sve svodi na istovremeno startovanje većeg broja DOS programa.

Iako je OS/2 komandni mod tekstualni, ne dopustite da miš "odluta": čim zatražite bilo kakav HELP ili čak pozovete priloženi editor zvani E, računar prelazi u grafički mod, iscrtava sve moguće prozore i najzad prozor posvećen željenoj operaciji - od tog trenutka do povratka u glavni prozor rad bez miša je nekomforan, a čitava operacija na iole sporijim konfiguracijama ume da potraje neprijatno dugo. Moram da kažem da takvim pristupom nisam baš oduševljen - navikao sam da radim sa tastaturom ili sa mišem a ne ravnopravno sa jednim i drugim! Problem je posebno aktuelan prvih dana kada se često poziva HELP.

Što se DOS prozora tiče, veoma sam zadovoljan - velika većina stvari korektno radi. Postizao sam i neke efekte koji su me prijatno iznenadili - u jednom DOS prozoru, na primer, pokrenem drajver za YU slova i dobijem YU slova (po potrebi čak i umanjena!) koja ne utiču na ostatak sistema (OS/2 podržava YU slova u skladu sa standardnom Microsoftovom kodnom stranom ali takvo rešenje neupotrebljivo jer je neko, verovatno greškom, okrenuo slovo Š naopako). Ili, u jednom prozoru pokrenem QEMM kome dodelim onoliko expanded memorije koliko mu je potrebno i Ventura savršeno radi. DOS parametara ima dovoljno čak i za najambicioznije - njihovom promenom se svakom DOS prozoru može definisati okruženje koje obezbeđuje optimalan rad uz angažovanje minimalnih sistemskih resursa!

Podešavanja prioriteta, međutim, ima neočekivano malo za jedan multitasking sistem - nisam, naime, primetio način da odredim prioritet nekog "pozadinskog" posla već se to mora prepustiti samom OS/2 koji prioritete dinamički raspoređuje prema nekim svojim internim kriterijumima. Sve to funkcioniše beskrajno bolje od Windows-a ili DesqView-a ali se pri većem opterećenju (naročito ako se komunicira sa hardverom, npr. modemom) itekako primećuje čekanje na odziv u radnom prozoru što nije baš prihvatljivo. Možda se na nižem nivou komunikacije sa OS/2 mogu podešavati prioriteti - iz komandnog moda je to nemoguće.

Što se problema tiče, nije da i njih nema: prvi i osnovni je u tome što ne funkcioniše baš sve. Ukoliko, na primer, uzmete DOS instalaciju Windows-a 3.0 i pokušate da je pokrenete iz DOS prozora, dobićete samo poruku o grešci - mora se koristiti Windows 3.0 ugrađen u sam OS/2! U OS2 direktorijumu ćete pronaći i razne programe koji patch-uju razne DOS i (naročito) Windows programe tako da budu OS/2 kompatibilni - najprijatnije iznenađenje je svakako WordPerfect for Windows koji je, posle ove automatske ispravke, radio daleko pouzdanije nego u prisustvu "običnog" Windows 3.0. Problema ima i sa raznim uslužnim i keš programima (premda ovi poslednji više i nisu potrebni) koji pristupaju disku na nižem nivou - stari NU, na primer, možete pokrenuti samo sa NU /M pristupajući tako direktno disku a ne njegovoj logičkoj strukturi; ne sumnjam da će sledeće verzije ovih programa biti HPFS kompatibilne. Primećuju se, najzad, i neke "mikro razlike" koje pokazuju da je čitav DOS zapravo ponovo napisan za potrebe OS/2: ukoliko, na primer, otkucate DIR PROG, biće prikazana samo (eventualna) datoteka PROG bez ekstenzije dok je na "pravom DOS-u" ova naredba bila ekvivalentna sa DIR PROG.*.

Mali haos je nastao posle instalacije WordPerfect-a 5.1 (DOS) - dok sam se držao normalne grafike, sve je bilo u redu ali kada sam instalirao drajver za Super VGA karticu i isprobali mod 1024*768, OS/2 je počeo da se "trese" - ako bih izašao iz grafičkog moda pa onda prešao u neki drugi task, sve je bilo (skoro) normalno, ali je promena taskova iz Super VGA grafičkog moda dovodila ekran u neko nedeterminisano stanje iz koga se teško izlazi, uglavnom nasumičnim udarcima po tastaturi i mišu.

Svi ti problemi su, međutim, prava sitnica prema onome što se desilo kada sam isključio računar - dobro znam da pre gašenja računara na svakom "pravom" operativnom sistemu treba najpre izvršiti neku manje ili više složenu proceduru, ali se dotična procedura nije pojavljivala ni u jednom meniju a računare je trebalo sklapati i... off. Muka je nastala sutradan - posle uključenja računar je najpre krenuo sa CHKDSK-om, primetio problem kod datoteke SWAPPER.DAT (ta datoteka se, sasvim prirodno, u multitasking sistemu najčešće menja), počeo da ga ispravlja i... Internal error, System Stopped, Contact Your Vendor. Novi pokušaj, ista stvar. Treći pokušaj, interna greška još pri "podizanju" OS/2. U normalnoj situaciji bih zaključio da nema izlaza i ponovo instalirao čitav OS/2, ali nemojte zaboraviti da bi za to trebalo opet rasklapati dva računara da se dođe do malog drajva; bio sam, dakle, sklon da učinim sve što mogu da to izbegnem. To "sve" je trajalo nekih 90 minuta: uključivao sam i isključivao keš na procesoru i disku, resetovao računar, pokušavao da prekinem CHKDSK... Upornost se uvek isplati, tako da je CHKDSK najzad "prošao", posle čega je interna greška nastupala pri crtanju glavnog ekrana, pa pri iscrtavanju ikona. Najzad je sve došlo na svoje mesto osim moga poverenje u pouzdanost OS/2 koje je (bojim se nepovratno) potrošeno - jedan operativni sistem koji drži do sebe jednostavno ne sme doživljavati ovolike interne havarije u jednoj ipak sasvim realnoj situaciji nenadanog gašenja računara. Sličnu havariju sam doživeo još jednom, ali bez ikakve "krivice" - samo sam otkucao NCD i sve se "smrzlo"; računar sam morao da resetujem a onda je trebalo proći kroz lavirint internih greški...

Čitaoce će, posle ovih iskustava, verovatno zanimati kako se sistem regularno isključuje. Jedna od onih stvari koje su logične kada ih znate ali kojih se nije lako setiti - treba dovesti miša na bilo koji prazan deo osnovnog ekrana (Desktop-a) i pritisnuti desni taster (da nisam, smatrajući da znam "osnovne stvari", odbio da pročitam Tutorial, može biti da bih znao da OS/2, za razliku od Windows-a, koristi oba tastera miša). Pojavljuje se meni u okviru koga je opcija Shut Down, a vredi primetiti i opciju Lockup pomoću koje "zaključavate sistem" - za nastavak rada mora se uneti izabrana lozinka ili isključiti i uključiti računar uz već opisane posledice. Tražeći podatke o isključenju računara, naišao sam i na stavku HELP-a koja se zove REXX Information što sam u "prvom prolazu" preveo kao "ovo_se_slobodno_može_preskočiti" - radi se, zapravo, o novom komandnom jeziku koji je proizašao iz DOS-ovog jezika za pisanje .BAT programa ali uz brojna unapređenja koja obuhvataju kontrolne strukture, promenljive raznih tipova, prave potprograme sa argumentima i svašta drugo. Ukratko, jezik o kome će tokom sledećih godina dosta pisati!

Šta reći na kraju? OS/2 mi se kao ideja veoma dopao, prijatno sam iznenađen njegovom kompatibilnošću sa DOS-om i Windows-om kao i (sa korisničkog aspekta) idealno rešenim multitasking-om. Međutim, njegovom pouzdanošću nisam ni malo impresioniran i ne verujem da bih mu mogao poveriti neke podatke koji su mi zaista bitni. Osim toga, sam OS/2 nema mnogo smisla dok se ne nabave barem C kompajler i niz drugih alatki koje će koristiti njegov pravi 32-bitni mod. Ukratko, za sada ga na svoj računar ne stavljam, ali daću mu novu šansu kada ga malo "srede".