30 godina Kluba programera

Dejan Ristanović

 

[07.01.2013] Na današnji dan pre tačno 30 godina, 7. januara 1983. godine (tada je Božić bio radni dan), održan je prvi sastanak Kluba programera Elektrotehničkog fakulteta u Beogradu. U učionici 62 ETF-a okupilo se pedesetak studenata elektrotehnike, brzo se dogovorivši da se sastanci održavaju jednom nedeljno i da se oformi katalog programa za (tada itekako aktuelne) programabilne kalkulatore TI-59 i HP-41C. Kasnije su došli Sharp PC1500, ZX-81, Spectrum, Commodore 64, Amstrad...

Prvi (a zapravo i jedini ikad izabrani) koordinator Kluba bio je Bogdan Kosanović, koji je doduše brzo završio fakultet i emigrirao u SAD, ali čiji je „stil rukovođenja” učinio da Klub preživi sve ove godine. Princip se mogao iskazati rečenicom: „neka se ljudi sakupe jednom nedeljno i rade šta im se sviđa”. To znači da se na sastancima Kluba diskutovalo o računarima, ali i o sportu, politici i drugim temama. „Recept” je bio dobar pa se na redovnim sastancima redovno okupljao solidan broj kolega, kako sa ETF-a tako i sa drugih fakulteta. Stvari bi se još bolje razvijale da je Fakultet makar malo podržao Klub, umesto da se stalno prave problemi oko rezervacije učionice za sastanke, zatvaranja zgrade u 22:00, neraspoloženog domara... Na fakultetu smo sedeli dok nas ne izbace a onda, pošto je bilo prerano da se ide kući, prelazili preko puta, u kafanu. Kelneri su u početku bili šokirani – veliko društvo koje spaja stolove, ne pije alkohol i priča o nečemu što je potpuno nerazumljivo. Prvo su govorili „Eno ih Marsovci”, a posle su se navikli, uz komentar „To su oni sa kompjutera”. Voja Gašić je kompjuterski obrađivao rezultate i tako smo saznali da za jednu sezonu Klub pojede i popije jedan osrednji PC, mada treba znati da je PC tada bio znatno skuplji nego danas...

Sredinom 1988. godine Klub programera se preselio – zahvaljujući zalaganju Bojana Zanoškara, prihvatila ga je Beogradska istraživačka stanica, koja je obezbedila lepu salu za sastanke u zgradi Doma omladine. Nažalost, ispalo je po onoj poslovici „ko traži veće...” – sala jeste bila atraktivna, ali se neprijatno često dešavalo da bude zaključana. I dok se na ETF-u moglo pregovarati sa domarima, ovde je zaključana sala značila da sastanka neće biti, bolje reći da se on seli u kafanu „Sunce”, koja se srećom nalazi u istoj zgradi.

Zlatno doba Kluba programera počelo je posle osnivanja Sezama – preselili smo se u salu Mesne zajednice „Dimitrije Tucović” (blizu Slavije) koja je bila veoma pogodna za sastanke, a dobili smo i ključ, tako da se moglo ostajati do prilično kasno. Doduše, dodelili su nam termin sredom uveče, kada penzioneri spavaju a članovi svih političkih stranaka i ribolovačkih udruženja gledaju utakmice evropskih kupova pa je sala slobodna, ali to je bilo lako rešiti – kada je važna utakmica (a upravo te godine je „Zvezda” osvojila Kup šampiona), Pavle Peković bi (čak iz Sremčice) doneo mali televizor, pa su tako zaljubljenici u fudbal mogli da spoje uživanje u utakmici i razgovore o aktuelnim „četiri osam šesticama”. Iako je u sali moglo da se ostaje i posle ponoći, Sezamovci su se oko 10 uveče selili u obližnji restoran „Lovac”, koji je to trpeo neko vreme, a onda su saopštili da su oni „kafana sa renomeom”, a da mi potražimo neko drugo mesto. Tako smo se preselili u salu hotela „Slavija”, koja je postala jedino mesto za sastanke kada nam je MZ „otkazala ljubav”. „Zasluge” za to ima pre svega Sezamov podmladak, koji je „ilegalno” okupirao susednu salu iste Mesne zajednice, uz mnogo vike, muziku, opuške i poneku parolu nalik na „Bando crvena”, što je posebno ljutilo penzionisanog „vlasnika Mesne zajednice”, koji je voleo da ga zovu drug Rajko. Pavle Peković i Željko Krstić su sa dotičnim drugom vodili duge i složene pregovore, skoro kao tada aktuelni Sajrus Vens i Lord Oven sa Miloševićem, a rezultati su bili otprilike jednaki: izbačeni smo iz sale. Pokušali smo i sa Mesnom zajednicom „Nada Purić”, gde je održano samo nekoliko sastanaka da bi onda sala bila korišćena za izložbu bosanskih ćilima, a posle ustupljena jednoj stranci.

Druga polovina 1993. je zapamćena kao „crno doba Kluba” – ne samo što nismo imali mesto za sastanke, već je i boravak u „Slaviji” bivao sve neprijatniji. Inflacija je galopirala, članovi (pogotovu oni mlađi) su imali sve manje novca, a kelnerima se nije sviđalo što klinci naručuju „litar kisele i deset čaša”. Tako smo i u „Slaviji” postali nepoželjni. Stvari su krenule nabolje u februaru 1994, kada je uveden superdinar a Klub našao pogodno mesto za okupljanje u jednom malom restoranu blizu Crvenog krsta. Sala je bila prilično prostrana, nameštaj „socrealistički”, cene pristupačne, a gazda ljubazan, barem u prvo vreme. A onda se jednog petka na sredini sobe pojavio veliki sto za bilijar, koji je brzo osvojio simpatije posetilaca. Pokazalo se da Sezamovci vole ovu igru, pa su vremenom (doduše u drugom ambijentu) organizovani i veliki Sezamovi turniri u bilijaru nazvani „Cveletov memorijal”, po Zoranu Cvetkoviću koji je, pričajući nešto sa bilijarskim štapom u ruci, razlupao plafonjeru. Sastanci „na Krstu” potrajali su do kraja 1996. godine, kada je gazda zaključio da ne zarađuje dovoljno, a korisnici da je izbor piva i muzike loš, a cene previsoke za jednu „kafanu na periferiji”. Možda bi se „pregovorima došlo do rešenja” (onaj bilijarski sto i danas mnogi pominju sa nostalgijom), da nije došla „strašna” optužba: gazda je smatrao da se neki od Sezamovaca, umesto da „posao” obavi na uobičajeni način, penjao na WC šolju i čučao na njoj (valjda zbog prevelike čistoće sanitarija), pa je šolja naprsla. Mada je optužba po svemu sudeći bila nepravedna, šolja je plaćena ali i restoran napušten.

Srećom, uskoro je osnovan SezamCafé, pa su sastanci premešteni u njega. Kada je, par godina kasnije, SezamCafé prestao sa radom, sastanci su se nastavili u raznim beogradskim kafićima, do današnjih dana. Iako se naziv "Klub programera" i dalje kolokvijalno koristi, programeri su danas (zaštićena) manjina - okupljaju se ljubitelji računara, gedžeta, mobilnih uređaja i drugih savremenih tehnologija.

Trideset godina je prošlo, idemo dalje...