U "Galaksiji" sam redovno objavljivao tekstove već dve ipo godine, napisao sam specijalno izdanje o Rubikovoj kocki koje se sjajno prodalo, pa sam zaslužio malo publiciteta, zar ne? Zapravo, u Redakciju "Galaksije" je, pravo iz škole, na praksu došla Jelena Rupnik, pa joj je urednik bloka "Igre, hobi, uradi sam" Jova Regasek dao zadatak da se uči... na meni. Tako nam je oboma bio prvi put - njoj da pravi intervju, meni da ga dajem. I ispalo je kako je ispalo (valjda odlično, zar ne? :)

 

horizontal rule

 

Velemajstor za kompjutere

Jelena Rupnik

I ljubitelji računara imaju svoje zvezde: Dejan Ristanović

Već duže vremena u "Galaksiji" se pojavljuju tekstovi čiji je autor Dejan Ristanović. U vreme dok je, pre godinu-dve, vodio rubriku "Igre s kockom", dobijao je po nekoliko stotina pisama mesečno. Zbog velikog interesovanja čitalaca, objavljeno je i specijalno izdanje "Galaksije", "Mađarska kocka", koje je u tiražu od 50,000 primeraka gotovo rasprodato za nekoliko meseci.

Uskoro je kocka izgubila svoju popularnost, ali ne i Dejan. On se preorijentisao na kompjutere i logičke igre, a veliko interesovanje čitalaca za njegove tekstove kazuje da je na ovom polju još uspešniji nego što je bio za "kockastim" stolom.

Dejan, međutim, nije zanimljiv samo kao jedan od najpopularnijih popularizatora nauke. On je interesantan i kao ličnost. Veoma je omiljen među ljubiteljima računara. lako je ogromnog rasta, on vešto barata ovim finim mašinama - kako jedan toliki čovek može da se bavi tako tananim i osetljivim stvarima? Njegova ljubav prema računarima potiče još iz srednje škole, koju, istina, i nije napustio tako davno.

– Tad sam nabavio svoj prvi računar, TI59, i mada su se kasnije pojavile bolje i savremenije mašine, meni je teško da se odreknem svog "prvenca". Potom sam nabavio HP41CV, a zatim i TRS80, ali sumnjam da ću svoj TI59 ikad prodati.

Dejan je upravo završio drugu godinu na Elektrotehničkom fakultetu u Beogradu. Kažu, kao jedan od najboljih studenata u svojoj generaciji. I pored obaveza na fakultetu, on redovno prati sva zbivanja i dostignuća u svetu računara. Trenutno je član sedam-osam stranih klubova programera i dobija njihove časopise. Ali, nevolja je jedino u tome što je ta literatura pisana stručnim jezikom, nerazumljivim za "obične" ljude koji se interesuju za računare. A takvih je, sudeći po vapajima u pismima koja Dejan dobija, izgleda mnogo.

– Ja, na neki način, pokušavam da resim taj problem: bavim se nekim "prevodilačkim" poslom - trudim se da tu literaturu prilagodim čitaocima i učinim je popularnom. Osim toga, neophodno mi je da imam mnogo materijala kad pišem nešto za "Galaksiju"... Još se nisam naučio da, kao pravi novinar, od malo podataka napravim obiman tekst. Ipak, i pored ovog "nedostatka", izgleda da Dejanu dobro ide taj "prevodilački" posao. Pored toga što mu šalju svoje programe na ocenu, čitaoci se najviše interesuju za Dejanovo mišljenje o novim modelima računara. Trenutno najveću pažnju privlače Sinclairove mašine ZX-81 i Spectrum.

– I pored nekih nedostataka, najjača strana ovih računara je što imaju izvanrednu programsku podršku. Ali, ti programi se preprodaju, umnožavaju, programeri idu linijom manjeg otpora, i tu onda nema kreativnog rada.

Dejan nerado priča o sebi. Govori uglavnom o računarima i svojim planovima koji su u vezi s njim. Oduvek su ga zanimale igre s računarima, najviše tzv. igre "avanture." Trenutno razmišlja o tome da "izmisli" jednu takvu igru, ali da je izvede tako da se može igrati i bez računara.

– Zvuči malo neverovatno, ali ideja je jasna: bila bi to igra za jednog čoveka koji neće da vara samog sebe. Ako bi mi to pošlo za rukom, možda bi ta igra postala popularna kao, recimo, "potapanje podmornice"... Mogla bi da se igra i u školi na dosadnim časovima.

lako sa nećkanjem, Dejan priznaje da u njegovom životu postoji i druga ljubav - naučna fantastika. Tu na prvo mesto stavlja Isaka Asimova, a zatim Džordža Orvela i njegove romane "Životinjska farma" i "1984".

– Sviđaju mi se ti romani, ali mislim da ih ljudi previše shvataju kao naučnu fantastiku. Ne vide koliko stvarnog ima u njima.

Veoma skroman po prirodi, Dejan ne voli da priča o uspesima koje postiže na fakultetu i svojim tekstovima koji su sve popularniji. I jedan i drugi posao shvata veoma ozbiljno, ali nikada ne dolazi u iskušenje da zameni red poteza. Kažu da je u vreme dok je radio na rukopisu "Mađarske kocke" odbio da službeno otputuje u Budimpeštu i sretne se sa famoznim Erne Rubikom samo da ne bi propustio vežbanja iz fizike. Tako pričaju drugi. A Dejan? Dejan zamuckuje, odmahuje rukom i kaže:

– To je jednostavno: volim ono što radim, i trudim se da to radim što bolje.