PC #3

Znanje je moć

Nedavno sam bio angažovan na jednom konsultantskom poslu koji je u prvi mah izgledao jednostavno - trebalo je objediniti tekst unošen na dvadesetak različitih mesta. Bilo je tu raznih tehničkih problema, ali me je najviše oneraspoložio totalni mrak koji očito vlada na domaćem tržištu "profesionalnog" unosa teksta.

Dejan Ristanović

Uvek sam voleo konsultantske poslove. To je jedan od načina da čovek, uz sasvim umeren utrošak vremena, naplati svoje znanje; na našim meridijanima ovakve usluge, izgleda, traži samo onaj kome u svakom pogledu gori pod nogama. Posao je izgledao jednostavno: kolegama je bilo potrebno da u kratkom roku unesu priličnu količinu (oko 10 megabajta) zakona iz "Službenog lista", da to na odgovarajući način sortiraju, prelome i štampaju. Zapelo je kod unosa: imali su ponudu od jednog većeg servisa za unos teksta da im se prekuca sve, ali im je to bilo skupo (najzad je ispalo preko preče...) pa su angažovali "slobodne strelce".

Svi ti "slobodni strelci" su, ili bi bar trebalo da budu, nekakvi profesionalci u toj oblasti: neki od njih se oglašavaju u novinama, druge oni koji se oglašavaju preporučuju, većina ima registrovane firme i prihvata plaćanje preko računa... U odbranu profesije unosa teksta, reći ću da je naručiocima glavni parametar prilikom angažovanja bila cena - verovatno da rad ljudi koji znaju košta nešto više. Bilo kako bilo, ono što sam video kod "profesionalaca" bi verovatno bilo proglašeno izmišljenim, da smo ga objavili na "Smešnoj strani" našeg časopisa.

"Moderni" softver

Prva zanimljivost su bili tekst procesori koje servisi za unos teksta koriste. Očekivao sam da ću naići na razne, ali ovakvu šarolikost nisam mogao ni da sanjam: diskete su stigle iz 21 izvora, i među njima sam pronašao 13 raznih tekst procesora (po tri "glasa" su imali Word (za DOS) i Chi Writer, a dva WordPerfect)! Bili su tu i programi za koje ste verovatno čuli, ali mislite da su davno prevaziđeni (PC Write, Writing Assistant, neizbežni WordStar, zaboravljeni Framework...) ali i neki programi čija imena zvuče sasvim nepoznato, na primer K6 (podseća na obaveštajnu službu) ili Write Easy. Prilikom konverzije tih tekstova najbolje se pokazao WinWord 6.0 - pošto je uspeo da učita i prilično uspešno konvertuje sve formate za koje sam čuo (osim Chi Writer-a), oprostio sam mu što konverzioni filtri zauzimaju 2-3 megabajta! Chi sam konvertovao programom koji sam mnogo ranije napisao, Write Easy je imao prilično "čist" format (zaglavlje koje se zanemari plus tekst) dok je sa K6 bilo priličnih problema.

Možda mislite da oni koji unose tekst koriste tako "leve" programe zato što su zaključili da im baš oni najviše odgovaraju? Daleko od toga: uglavnom su počeli biznis tako što im je neki haker iz komšiluka ("koji se u to razume") otpakovao kompjuter i natrpao na njega nekakav (piratovan) softver koji je u tom momentu imao, među kojim su i tri tekst procesora. Pa su se onda sami mučili da nekako počnu, i koji su tekst procesor slučajno pokrenuli, u njemu su i ostali sledećih pet-šest godina. Ko je imao sreće da to bude neki Word ili WordPerfect dobro je prošao... ko nije imao sreće, radi na K6.

Korišćenje zastarelog softvera samo po sebi ne bi bilo strašno (najzad, i nekoliko godina stari programi obezbeđuju sasvim pristojan unos teksta, većini i nije potrebna neka gigantska Windows aplikacija), ali je muka u tome što ljudi uopšte ne umeju da ga koriste, odnosno koriste otprilike 5% mogućnosti programa. Uputstvo, naravno, nemaju, a i da ga imaju pitanje je da li bi ga čitali i da li bi engleski predstavljao barijeru. Nekoliko daktilografkinja ide tako daleko da, ako otkucaju pasus i onda primete da su greškom izostavile prethodni, obrišu otkucano (znak po znak), dokucaju izostavljeno, i onda ponovo kucaju obrisano. Zvuči potpuno neverovatno, ali ne umeju da koriste ništa što nije postojalo na pisaćoj mašini!

U prvi mah je izgledalo da stvari po pitanju YU slova stoje bolje: sav uneseni tekst je imao čćđšž, a i rasporedi nisu bili toliko šaroliki kao tekst procesori - preovlađuje YUSCII i raspored koji nema ime (ja ga interno zovem dummy) ali nastaje tako što se bez ikakvog drajvera za tastaturu pritiskaju tasteri koji na pisaćoj mašini sadrže YU slova (tako ; postaje č, ' postaje ć, ] je đ i tome slično). Kada sam sticajem okolnosti morao da obiđem nekoliko unosnih mesta (nečitljive diskete), zaključio sam da bolje prolaze oni koji koriste dummy: YUSCII-jevci često nemaju drajver za tastaturu, tako da malo š dobijaju sa Shift [ a veliko pritiskom na isti taster, ali bez Shift-a (logika...). Za veliko Č, pogađate, treba pritisnuti Shift 6 - zbogom brzo kucanje! Kada sam jednu od vlasnica "servisa za prepise i kompjutersku obradu" pitao zar joj ne smeta što je tako, rekla mi je da je navikla... a u tekstu se veliko Č i onako retko javlja!

Šta se ceni

Čak i ovlašan pogled na računare na unosnim mestima koja sam posetio pokazuje žalosnu situaciju: diskovi koji nikada nisu videli CHKDSK (a kamoli DEFRAG), prepuni raznih piratovanih programa koji se uopšte ne koriste, tragova ranijih poslova i silnih megabajta raznih temporary fajlova koje niko nikada nije brisao. Na jednom mestu sam naišao na računar na kome se tekst isključivo unosi na disketi (WS A:ime) jer je disk već godinu dana pun (na njemu, pogađate, Lotus, FoxPro, Clipper i nekoliko drugih "džinova" koje niko nikada nije ni startovao), a na drugom mestu disk na kome se tekst po kopiranju na disketu obavezno briše, jer u root katalogu ima 511 fajlova... za direktorijume nikad čuli.

Pominjanjem disketa dolazimo do svetinje osoba koje se bave unosom teksta: radite im šta hoćete, ali nemojte da tražite da vam daju tekst na njihovoj disketi! Možete im plaćati za čitav posao po 300-400 dinara, već će vas sa vrata "merkati" da vide da li ste doneli disketu na koju biste snimili ono što je otkucano. Ne bi čovek rekao da su te njihove diskete od zlata (zapravo, da ne znam da su diskete izmišljene pre dvadesetak godina, mislio bih da su prošle Solunski front), ali mora biti da jesu, kada ih toliko vole!

Obožavanje disketa ide do neverovatnih razmera: jedan otkucani tekst od oko 260 kilobajta propao je zato što je disketa imala gomilu loših sektora. Odgovor na pitanje zašto tekst nije snimila na drugu disketu, kada je već dobila poruku da upis nije uspeo (tekst je, naravno, odmah obrisan i sa diska, jer je to bio onaj računar sa 511 fajlova u root direktorijumu), bio je "pa možda bi mi onda pokvario i tu disketu". Devojci, što je najgore, uopšte nije teško padalo što će morati ponovo da kuca 130 šlajfni; važno je da nije rizikovala još jednu disketu! Moram priznati da ovakvu meru nepoštovanja sopstvenog rada nisam nikada video.

Ima li načina da se pomogne ljudima koji žive od unosa teksta? Voleo bih da ga znam, ali izgleda da je do njih prilično teško doći, pošto mnogi od njih uopšte ne znaju da računarski časopisi i knjige postoje. Onim čitaocima koji planiraju veći unos teksta, međutim, mogu da dam koristan savet: gledajte da se čitav posao obavi na jednom mestu i nemojte se rukovoditi samo niskom cenom: znanje košta, ali će vas glavobolja koštati mnogo više!