Računari 103

Po protokolu

Posle prikaza Intel-ovih modema 144/144i i 144/144e u "Računarima 101" mnogi čitaoci i korisnici Sezama interesovali su se za detalje o pojedinim protokolima koje ti (i mnogi drugi) faks modemi podržavaju. Ovo je dobra prilika da jednim kratkim tekstom odgovorimo na sva pitanja tog tipa - ako planirate kupovinu brzog modema, neophodno je da tačno znate šta će vam on omogućiti!

Dejan Ristanović

Najviše nedoumica bilo je oko termina Class 1 i Class 2 faks - pitanje se najzad svodi na to da li je bolje kupiti faks modem klase 1 ili klase 2. Odgovor nije sasvim jednostavan i zahteva malo istorije: faks modem klase 1 veliki deo posla prepušta kompjuteru - prve faks kartice bile su hardverski sasvim jednostavne, ali se pojavio problem kod starijih i sporijih računara koji naprosto nisu mogli da podatke obrađuju i šalju onoliko brzo koliko je potrebno. Zbog toga su dizajnirani faks modemi klase 2, znatno složenije kartice koje na sebe preuzimaju kompletnu komunikaciju - kompjuter je slobodan da radi neki drugi posao. Class 2 faks modemi zasnovani su na standardu koji je predstavljen avgusta 1990. godine, ali je u međuvremenu, novembra 1992, izvršena umerena revizija i tako je nastao standard koji se zove Class 2.0. U trenutku kada ovo pišemo na tržištu nema ni faks modem kartica ni komunikacionog softvera koji podržavaju Class 2.0 specifikaciju, tako da je ona uglavnom mrtvo slovo na papiru. Zato se njom ovde nećemo baviti.

Za sada bi se, dakle, reklo da je bolje kupiti Class 2 modem - specifikacija je kasnije nastala, modem preuzima poslove od računara olakšavajući tako rad "u pozadini" a i cena je obično povoljnija, zbog većih serija. Međutim, i Class 1 modemi imaju značajne prednosti. Pre svega, današnji računari su dovoljno brzi da opsluživanje faks modema ne predstavlja problem: na 386 ili 486 računaru rutinski ćete slati faksove klase 1 iz pozadinskog procesa Windows-a. Zato se u prvi plan postavlja pitanje fleksibilnosti - pri komunikaciji sa Class 2 modemom računar može samo da pošalje bit mapu i da čeka odgovor da je faks "otišao" ili da je slanje propalo. Kod Class 1 modema računar kontroliše kompletnu komunikaciju, tako da se čisto softverski mogu uraditi mnoge zgodne stvari koje će povećati verovatnoću uspešnog obavljanja operacije. Uzmimo, recimo, mogućnost korekcije grešaka: svi znamo kako je zgodno imati MNP modem i, uz njega, biti (gotovo) siguran da sva krčanja telefonskih linija neće poremetiti prenos podataka tj. da će se na prijemnoj strani pojaviti upravo onaj tekst koji smo otkucali. Ekvivalent MNP-a za faksove ne postoji - definisan je, doduše, protokol za korekciju grešaka ECM (Error Correction Mode) ali na tržištu nema faks modema koji ga podržavaju. Priča se da će Class 2.0 modemi, kada se jednoga dana pojave, podržavati ECM, ali je veliko pitanje šta će od svega toga biti. Sa druge strane, vlasnici Class 1 faks modema mogu sasvim lepo koristiti softverski ECM - takva emulacija po efikasnosti nije ravna nekoj mogućoj hardverskoj, ali vredi sačekati par dodatnih sekundi da bi se faks poslao bez raznih ružnih mrlja i iskrivljenih slova!

Korak dalje od ECM-a je mogućnost slanja binarnih fajlova faksom, takozvani BFT (Binary File Transfer). Na prvi pogled izgleda sasvim nepotrebno - zašto biste slali fajl faksom, kada možete da se povežete modemom i obavite isti posao? Prve verzije BFT-a nastale su zato što je većina postojećih faks modema omogućavala prenos podataka brzinom od 2400 bita u sekundi, i prenos faksova brzinom od 9600 bps - kada treba poslati fajl od par stotina kilobajta, od velike je koristi ako ga možete "maskirati" u faks i tako poslati četiri puta brže! Moderniji faks modemi šalju i podatke i faks istom brzinom pa je ovaj argument izgubio na značaju, ali BFT i dalje ima mnogo smisla. Pre svega što se tiče udobnosti: ideal bi bio da računaru date fajl u kome je faks i broj telefona koji treba da zove, da on uspostavi vezu, vidi šta ga "čeka" sa druge strane, klasičnoj faks mašini pošalje faks, drugom faks modemu pošalje fajl... uz neki Sound Blaster moglo bi se zamisliti i da, ako sa druge strane čuje glas, izgovori nešto kao "molim dajte mi faks signal".

Za uspešan BFT je, dakle, od presudne važnosti mogućnost da se faks modemi na prijemnoj i otpremnoj strani uspešno "dogovaraju". Definisana su barem dva protokola za takve "pregovore": ITU-T T.434 koji je propisala International Telecommunications Union i At Work Fax koji je propisao Microsoft. Standardi su međusobno nekompatibilni što praktično znači da, navodeći broj telefona koji zovete, morate navesti i naziv standarda za BFT. Jedno im je, međutim, zajedničko: protokol ostvaruje računar, dakle za upotrebu je neophodan faks modem klase 1!

Kada se sve sabere i oduzme, zaključak je ono što smo napisali u prethodnom tekstu: bolje je da nabavite faks modem klase 1, jer vam omogućava veću fleksibilnost. Naravno, ponajbolje je imati modem koji podržava i Class 1 i Class 2, što je u međuvremenu priznao i Intel. Njihov 144/144i modem koji smo pre dva meseca testirali podržavao je samo klasu 2, ali je u međuvremenu izašla nova verzija istog proizvoda koja, po želji korisnika, omogućava Class 1 ili Class 2 komunikaciju. Nismo uspeli da primetimo nikakve spoljne razlike između novog i starog modela - znaćete koji imate tek pošto otkucate ATI6. Trebalo bi da, u slučaju novog modela, dobijete poruku:

INTEL 14400I/R2 V2.20
MODEM CHIP: ROCKWELL RC144DPI
FAX CLASS 1 AND CLASS 2

Modemski protokoli

Kada smo se već upustili u standarde, da vidimo na koje sve načine mogu komunicirati brzi modemi. Za brzine do 14,400 bps stvari su prilično jednostavne: V.21 obezbeđuje komunikaciju na 300 bps (kome to još treba?), V.22 na 1200, V.22bis na 2400, V.32 na 9600 a V.32bis na 14400 bps. Potpunosti radi pomenimo i američke standarde Bell 103 (300 bps) i Bell 212 (1200 bps) koji su u Evropi od malog značaja. Definisani su i standardi za automatsku korekciju grešaka (V.42 i MNP4) i automatsku korekciju grešaka za kompresijom podataka (V.42bis i MNP5). Neki modemi firmi Microcom i Supra podržavaju i MNP10, specijalno prilagođen celularnim telefonskim linijama.

Čim se pređe na brzine veće od 14400 bps, standardi su mnogo nestandardniji - i dalje se za prevlast na tržištu bore razni proizvođači sa sopstvenim, međusobno nekompatibilnim protokolima. ZyXEL već izvesno vreme promoviše (inače sasvim nestandardne) protokole koji omogućavaju prenos podataka brzinama od 16800 bps (U-1496E) i 19200 bps (U-1496E Plus). U.S. Robotics takođe "neguje" sopstvene protokole, ali se više približio V.34 standardu koji će, kada malo zaživi, obezbediti pouzdanu komunikaciju brzinom od 28800 bita u sekundi što, ako se brojevi stave na papir, predstavlja približni maksimum koji može da se "izvuče" iz standardnih telefonskih linija.

Najpoznatiji "međustandardi" (u očekivanju V.34) su V.32terbo i V.FC. V.32terbo je čudno imenovana ekstenzija V.32bis protokola: ono terbo nije štamparska greška nego konglomerat reči "turbo" i francuske reči ter koja znači "treći put" - naslov treba da asocira na "turbo treće generacije". Protokol je razvila grupa korporacija na čelu sa AT&T Microelectronics; omogućava prenos podataka brzinama 16800 i 19200 bps, na modemima koji jedva da se razlikuju od standardnih V.32bis modela. Cene ovakvih modema kreću se između 200 i 700 dolara.

V.FC je skraćenica od V.Fast Class što asocira na V.Fast, prvobitno ime V.34 standarda. Protokol je pristupačan uglavnom na modemima koji su zasnovani na Rockwell čipovima i podržava 28,800 bps komunikaciju; cene V.FC modema kreću se između 200 i 600 dolara. Odnos cene prema brzini kod ovih modema je, dakle, znatno bolji nego kod V.32terbo, ali je opšti utisak da sa njima ima većih problema pri komunikaciji.

Na tržištu je trenutno samo jedan modem koji podržava V.32terbo i V.FC komunikaciju - U.S. Robotics Courier V.34. PC Magazine je u broju od 15. septembra 1994. detaljno testirao sve tržišno raspoložive modeme koji komuniciraju na brzinama većim od 14400 bps i za (ravnopravne) najbolje izabrao: Boca V.Fast, GVC Maxtech 28.8, Hayes Optima 288 V.FC i Practical Peripherals PC288MT V.FC.

Kako modemi postaju brži tako serijski port postaje "usko grlo" komunikacije. Postojeći 8250 i 16450 UART čipovi teorijski obezbeđuju prenos podataka brzinom od 115200 bita u sekundi, ali te brzine uspevaju samo ako se komunicira preko kabla, LapLink-om. Kada se radi o modemu, procesor često ne može da obradi interapte onom brzinom kojom pristižu pa se javlja zloglasna poruka Data Overrun koja znatno smanjuje efektivnu brzinu prenosa (cps). Problema obično nema kada se šalju i primaju komprimovani fajlovi (npr. .ZIP), ali ako prenosite nešto što se dobro sažima, na primer u odnosu 4:1, u nevolji ste! Moguće rešenje je nabavka serijske kartice zasnovane na 16550A UART-u ili neke posebne kartice specijalno namenjene komunikaciji sa brzim modemom: jednu takvu proizvodi firma Hayes Microcomputer Products. Microcom se još bolje snašao: isporučuju drajver za Windows koji omogućava da sav saobraćaj prema serijskom portu preusmerite na paralelni: modem na paralelnom portu može da prima podatke znatno većim brzinama, a svi komunikacioni programi će savršeno raditi "misleći" da je modem na COM1 ili COM2...

I pored truda koji se ulaže u njihov razvoj, superbrzi modemi su trenutno prihvatljivo rešenje samo za one koji će kupiti dva jednaka modema istog proizvođača, priključiti ih na dve udaljene lokacije i koristiti za brz prenos podataka - ukoliko dosta prenosite podatke iz Amerike, duplo brži prenos će, kroz niže telefonske račune, za samo nekoliko dana otplatiti ovakav modem! Zainteresovani za "obične" komunikacije (zvanje kompjuterskih mreža i BBS-ova) će najbolje uraditi ako kupe dobar 14400 modem i sačekaju dalji razvoj događaja na tržištu.