Vrata u svet

Računar je, na prvi pogled, neobično ekonomična naprava: jednom kupljen, on ne troši praktično ništa, a može da obavlja neobično složene poslove i posluži kao nepresušan izvor zabave. Nažalost, nije baš tako. Mnogi ljubitelji računara, posle nekoliko meseci zabave, postaju zaraženi nečim što se u žargonu naziva "hekerska klica" (izraz nije pogrdan - označava samo zagriženog ljubitelja računara) i požele da povećaju mogućnosti svog "elektronskog ljubimca". Mogućnosti se povećavaju kupovinom periferijske opreme koja je, po pravilu skuplja od samog računara. Pri tom većina korisnika dolazi u situaciju da višestruko plati ono što je uštedela prilikom nabavke računara.

Pod periferijskom opremom podrazumevamo sve uređaje koji se povezuju sa računarom. U periferijsku opremu, po definiciji, ne spadaju razni RAM i ROM moduli koji se montiraju u sam računar, niti promene nekih njegovih delova (nabavka bolje tastature, na primer). Na tržištu se nalazi pravo mnoštvo periferijskih uređaja: neke od njih prave proizvođači računara i namenjuju striktno njihovim modelima, a druge nezavisne firme koje opremu prodaju u nekoliko verzija - za razne računare. Neki periferijski uređaji su prilično skupi i po ceni mnogostruko prevazilaze računar za koji su nabavljeni, dok drugi ne koštaju mnogo. Kupovina svakog od njih, ipak, neumitno izvlači novac iz džepa ljubitelja računara koji tako pada u svojevrsnu zamku: verovatno bi se retko ko odlučio da kupi računar sa mnoštvom periferijske opreme kada bi video ukupnu cenu. Rastegnuto u par godina, ovakva nabavka zahteva česte manje izdatke, ali ukupna suma postaje značajna. Zato je veoma značajno odabrati one periferijske uređaje koji su zaista potrebni i koji će, kroz upotrebu, vratiti novac koji je u njih uložen ili priuštiti korisniku odgovarajuću dozu zabave.

Namena

Pri procenjivanju potreba za nabavku nekog uređaja treba biti veoma rigorozan. Da li razmišljamo o kupovini nekog uređaja zato što nam je on potreban ili zato što bismo želeli da vidimo kako radi? Da li će on, kada ga kupimo, biti praktično upotrebljiv na našem računaru (ako imamo računar male memorije sa lošom tastaturom, ima li smisla opremiti ga profesionalnim i skupim štampačem)? Najzad, da li smo, među raspoloživim periferijskim uređajima, izabrali onaj čije nam karakteristike zaista odgovaraju? Nema nikakvog smisla kupovati loš štampač da bismo imali štampač, ili jednostruki flopi-disk koji zahteva držanje operativnog sistema na svakoj disketi. Ukoliko ste se odlučili da nabavite neki uređaj, sačekajte da sakupite dovoljno novca da kupite neki sa prihvatljivim karakteristikama. Sa druge strane, ne treba kupovati preskupe uređaje čije su osobine dobre, ali za nas nepotrebne.

Kompatibilnost

Ukoliko kupujete periferijsku opremu koju je proizvela firma čiji ste računar kupili, ne treba mnogo da brinete. Uređajh će se lako priključiti na vaš računar i dobićete uputstvo za upotrebu koje će detaljno objasniti naredbe koje upotrebljavate da biste pokrenuli uređaj. No, ako se odlučite za kupovinu dodatka koje proizvodi neka nezavisna firma, budite vrlo oprezni. Moguće je, pre svega, da se uređaj ne može priključiti na vaš računar ili da to priključivanje zahteva dogradnju posebnog interfejsa. Ukoliko u reklami vidite da se uređaj pravi specijalno za vaš računar, možete da očekujete da ćete dobro proći sa povezivanjem. Ali, ako se u reklami pominje pet-šest vrsta računara, sasvim je moguće da ćete, uz kupljeni uređaj, dobiti uputstvo u kome piše "za povezivanje sa... računarom potreban je interfejs koji naša firma planira vrlo skoro da proizvede. Pratite naše oglase".

Provera mogućnosti povezivanja je najsigurnija na licu mesta. Zahtevajte od prodavca da vam prikaže kako uređaj radi povezan sa računarom koji vi imate i obratite pažnju na ono što vam pokazuje. Ako umesto vas kupovinu obavlja neko drugi, nije loše da se prethodno raspitate kod nekog ko već ima takav uređaj ili da posetite neki kompjuterski klub.

Kod kupovine periferijskih uređaja nezavisnih proizvođača pojavljuje se još jedan problem: može da se desi da kupite uređaj koji se bez problema povezuje sa vašim računarom, ali da ostanete bez programa za njegovu kontrolu. Dobar primer toga su disk-jedinice za BBC računare: one koje prodaje Acorn lepo rade ali se na tržištu mogu naći i jeftinije. No, ako kupite disk-jedinicu nekog drugog proizvođača, ostaćete bez programa za formatiranje diskete bez koga je čitav uređaj beskoristan. Neki prodavci će vam, doduše, dozvoliti da prekopirate Acornovu sistemsku disketu da bi vas nagovorili da kupite uređaj baš kod njih - u svakom slučaju, treba otvoriti "četvore oči".

Kao i računari, i periferijska oprema je podeljena na klase. Ekonomska klasa je ovde malobrojna i svodi se na periferijske uređaje za Sinklerove modele. Srednja i viša klasa su jasno razdvojene: prva je namenjena onima koji upotrebljavaju računar za vođenje manjih poslova i naučno-tehničke primene, a druga za složene poslovne primene.

Primerenost

Periferijska oprema treba da bude prilagođena računaru. Ako nabavimo jeftin računar želeći da se igramo sa njim, nema mnogo smisla da ga opremamo skupim dodacima jer on neće moći da ih kontroliše na zadovoljavajući način. Možemo, takođe, da kupimo skup računar i da docnije uvidimo da nam je potreban printer koji ćemo koristiti u manjoj meri - samo za ispisivanje programa i slično. Tada možemo da se opredelimo za nabavku štampača iz niže ili srednje klase koji će nam u praksi biti dovoljan.

Tehnički kvalitet

Kod periferijske opreme tehnički kvalitet izrade je neobično važan. Računar je uglavnom sastavljen od elektronskih komponenti koje se retko kvare (pod pretpostavkom da nisu izrađene sa greškom). Štampači i disk-jedinice, naprotiv, sadrže vrlo precizne mehaničke delove koj su kontrolisani elektronikom. Česta upotreba može da dovede do manjih oštećenja pojedinih delova koja, posle izvesnog vremena, mogu da onemoguće ispravan rad uređaja. Zato je za one koji planiraju poslovnu primenu računara neophodno da nabave kvalitetno izrađene uređaje: oni će, možda, u startu biti znatno skuplji, ali će se uštedeti na izdacima za popravke. Ne treba da zaboravimo da je kod nas popravka nekog ovakvog uređaja ili slanje u strani servis skopčano sa mnogim problemima.

Najčešće korišćeni periferijski uređaji su štampači, disk-jedinice, ploteri, telefonski modemi i palice za igre. Pre nego što pređemo na njihove karakteristike, dajemo tabelu koja prikazuje koji korisnici, s obzirom na primenu računara koju planiraju, imaju potrebu za nabavkom pojedinih periferijskih uređaja.

Štampači

Štampač je, po našoj oceni, najpotrebniji periferijski uređaj. Bez njega, računar nema nikakve mogućnosti da ono što je uradio prezentira na način koji je pogodan za umnožavanje i korišćenje u širem krugu ljudi. Štampač, pored ostavljanja trajnog zapisa, u mnogome olakšava rad sa računarom: traženje grešaka u programu je mnogo jednostavnije kada se takozvani "trejs" (trace, mod u kome računar ispisuje rezultate izvršavanja svake naredbe) mod primeni na štampaču, programi se bolje razumeju kada se pojave na papiru s obzirom na to da se tada sagledava njihova celina, ROM se ne može razumeti ako se ne izlista na štampaču i tako dalje. Pored toga, svaki vlasnik štampača je oslobođen brige koje nastaju kada se neki danima razvijani program ne učitava sa kasete - program uvek može da se otkuca sa listinga za relativno kratko vreme.

Štampač je potreban svima onima koji žele da koriste računar za obradu teksta, pisanje pisama i slično. Za njih je posebno bitno da odaberu štampač koji daje zadovoljavajući kvalitet teksta. To se svodi na izbor tipa štampača.

Osnovni tipovi

Najjeftiniji štampači su termički. Kod njih se tekst proizvodi zagrevanjem posebnog papira na nekim mestima. Dve dobre strane ovih štampača su, pored niske cene, brz i tih rad. Loših strana je mnog više: radi se na termičkom papiru koji docnije mora da se čuva "na suvom, hladnom i mračnom mestu" da ne bi pocrneo. Pismo pisano na takvom papiru ne možete nikome da pošaljete pre nego što ga, na primer, ne fotokopirate, što vrtoglavo povećava troškove korespondencije. Osim toga, termički štampači obično pišu na uskom papiru (najviše tridesetak slova u redu) koji je neobično skup, tako da se, nekoliko meseci posle kupovine, pokazuje da je cena papira tolika da se više isplatilo kupiti skuplji štampač. Loših osobina ima još, ali na njih ne treba trošiti prostor: kupovina termičkog štampača je, u 99% slučajeva, loša investicija.

Računari srednjih cena su tipa "dot-matrix". Kod njih se, pomoću posebne trake, proizvodi istovremeno veći broj tačaka koje docnije formiraju slova. Ovo je vrlo brz metod, radi se na običnom papiru, a proizvedeni dokument je relativno dobrog kvaliteta. Ipak, kvalitet koji se postiže na matričnim štampačima je retko takav da može da se meri sa standardnim i električnim pisaćim mašinama, a u štampač ne može da se umeće veći broj listova (za pravljenje karbon-kopija). Za najveći broj korisnika "dot-matrix" štampač predstavlja, ipak, najbolji mogući izbor.

Za one koji žele da im računar piše veoma važna poslovna pisma i dokumente poželjna je nabavka takozvanog "daisywheel" štampača. To je, u suštini, kvalitetna električna pisaća mašina koja je snabdevena interfejsom za povezivanje sa računarom. Tekst se proizvodi pomoću kuglice koja udara standardnu traku. S obzirom na to da se piše slovo po slovo, ovi štampači su vrlo spori, ali je zato kvalitet štampe neobično dopadljiv. Većina velikih kompanija koristi "daisywheel" štampače ali su oni, za pojedince, preskupa alternativa. Dot-matrix štampač, koji proizvodi slova na dovoljno velikoj matrici (npr.10x17), imitira "daisywheel" štampače dovoljno verno za većinu primena.

Umanjenje slova

Sledeća karakteristika štampača na koju treba obratiti pažnju je "umanjenje slova". Jeftiniji štampači pišu sva slova tako da budu iste visine. Tako, na primer, slovo d biva deformisano tako da bude jedano visoko kao slovo o što unekoliko smanjuje čitljivost dobijenog dokumenta. U našoj tabeli iksovima su označeni štampači kod kojih su slova normalne veličine sa protezanjem i izvan granica reda po potrebi.

Naš je utisak, ipak, da su i štampači koji umanjuju slova dobri za većinu primena. Pismo pisano na ovakvom štampaču biće svakome razumljivo, iako na prvi pogled možda neće biti mnogo lepo. Čitanje takvog pisma kod primaoca stvara osećanje da ga je pisao računar - pa, zašto bežati od toga?

Nejednaka slova su karakteristika skupljih štampača i električnih pisaćih mašina. Kod njih je, na primer, slovo m nešto šire od slova a i slično. Ovakvi štampači daju dokumente dopadljivijeg izgleda, ali se pomoću njih teže komponuju tabele i proračunava broj slova u redu. Čini nam se, zato, da ova osobina, koju inače hvale kao karakteristiku skupih štampača, može da se pretovri u nepogodnost za korisnika.

Podvlačenje reči

Mogućnost podvlačenja je sledeća karakteristika. Većina jeftinijih štampača ne poseduje mogućnost da podvuče neki deo teksta. Podvlačenje se kod njih postiže štampanjem čitavog reda "-" znakova, čime redovi postaju neprirodno razmaknuti. Bolji (i skuplji) štampači mogu malo da pomere slova nagore, što omogućava da se neki deo teksta podvuče i tako istakne. Ova karakteristika je značajna kod obrade teksta.

Kao alternativa podvlačenju, neki štampači mogu da deo teksta štampaju "inverzno": slova su bela na tamnoj pozadini. Ova karakteristika nije mnogo značajna za štampače koji omogućavaju definisanje sopstvenih karaktera, a ni za ostale - dobijeni tekst izgleda pomalo "neprirodno", odnosno ne odgovara standardima na koje su nas navikle pisaće mašine i knjige.

Redefinisanje karaktera

Grafički karakteri služe za crtanje slika. Štampači su, u principu, namenjeni za pisanje teksta, ali je itekako korisno ako se pomoću njih mogu nacrtati manje ili više složene slike. Zato neki štampači omogućavaju redefinisanje karaktera. Posle redefinisanja svako slovo dobija neku drugu funkciju i postaje specijalni grafički karakter. Kod štampanja grafičkih karaktera eliminisan je prostor između linija i između slova u okviru iste linije. Kod nekih štampača postoji i grafika visoke rezolucije, koja omogućava direktno prenošenje slike sa ekrana na štampač.

Broj karaktera

Sledeći parametar pomenut u tabeli je broj karaktera u redu. Većina štampača ima 80 karaktera u redu, što je dovoljno za pisanje teksta u formatu koji imitira pisaću mašinu. Neki štampači imaju nekoliko veličina slova - u jedan red, na primer, može da stane 40 većih slova, 80 normalnih ili, po želji korisnika, 120 umanjenih; 120 slova u redu je lepa pogodnost, pogotovo za one koji nameravaju da umnožavaju (foto-kopiraju) ono što kompjuter proizvede, pa nastoje da na jednu stranu stane što više teksta. Uvećana slova su neophodna za naslove, podnaslove ili poruke koje treba posebno naglasiti. Većina štampača ne omogućava kombinovanje slova raznih veličina u istom redu.

Veličina slova

Kao merilo veličine slova, u tebi je dat broj karaktera koji se smeštaju na prostor od 2,5 cm (ovo je internacionalna jedinica pošto 1 inč ima 2,5 cm) i broj linija koje staju na 2,5 cm. Ako uzmete standardni list papira i pomoću lenjira ga podelite na kvadratiće odgovarajuće veličine, steći ćete utisak o veličini slova koje neki štampač proizvodi i videti koliko ona odgovaraju vašim potrebama.

Brzina štampanja

Sledeći parametri se odnose na brzinu štampanja. Ukoliko nam materijalne mogućnosti dopuštaju, izabraćemo printer koji štampa što veći broj karaktera u sekundi s obzirom na to da na taj način štedimo vreme rada računara. Ipak, brzina nije previše bitna osobina: najčešće nam je bitno da računar obavi neki posao i ne gledamo da li će se on obaviti za 30 sekundi ili jedan minut. Brži štampači su skuplji i treba dobro da razmislimo pre nego što se odlučimo za kupovinu nekog "vrlo brzog". Posebno treba da imamo u vidu pitanje: da li ćemo štampač toliko koristiti da njegova brzina dođe do izražaja?

Neki štampači imaju određen stepen "inteligencije" koji označavaju kao "logičko traženje" (logic seeking). Štampači opremljeni ovom mogućnošću neće, na primer, vraćati glavu za štampanje na početak sledećeg reda ako je od njih zahtevano da nešto štampaju na njegovoj sredini. Neki štampači su opremljeni mogućnošću dvosmernog štampanja: printer ispisuje red u toku povratka glave na njegov početak pišući unazad. Ovim je brzina štampanja udvostručena!

Brzina štampanja se izražava preko broja karaktera u sekundi koje štampač ispisuje. Treba imati u vidu da se glava štampača koji ne omogućava dvosmerno štampanje posle ispisivanja svakog reda mora vraćati na početak, što unekoliko umanjuje realnu brzinu rada.

Kapacitet bafera

Dok štampač ispisuje tekst, računar bi mogao da nastavi sa radom. Svaki štampač je zato opremljen određenim tzv. baferom (buffer) u koji se smeštaju slova koja treba otkucati. Veći bafer omogućava računaru da radi i dok printer štampa, dok se manji bafer brzo napuni i računar mora da čeka njegovo "pražnjenje" da bi poslao nove karaktere. Veličina bafera je u tabeli data u bajtovima.

Već smo rekli da neki štampači omogućavaju pisanje nekoliko kopija. U sledeće dve rubrike tabele naveden je njihov broj uz maksimalnu širinu papira koji može da se koristi.

Tip interfejsa

Poslednja grupa rubrika izlaže interfejse koji su ugrađeni u pojedine štampače. RS232 je prisutan kod većine, a česti su i neki drugi interfejsi. Pri kupovini štampača obratite pažnju na interfejse koje poseduje vaš računar i, ako nisu odgovarajući, izaberite neki drugi štampač ili dokupite potreban interfejs. Kod standardnih interfejsa bitno je da li računar može da šalje informacije brzinom koja je štampaču potrebna. Ova brzina se izražava u baudima (bodima) i data je u poslednjoj rubrici tabele. Ovaj podatak nije nešto što će početniku biti razumljivo. No, pogled na tehničke specifikacije vašeg računara omogući će da proverite da li je printer odgovarajući. Ukoliko vaš računar ne šalje podatke traženom brzinom, savetovali bismo vam da razmislite o nekom drugom štampaču.

U tabeli nije obuhvaćen printer za ZX81 i ZX Spectrum s obzirom na to da je to jedan od veoma retkih štampača koji su isključivo namenjeni jednom određenom računaru. Ovaj štampač piše na specijalnoj hartiji čudnog sjaja koja, na svu sreću, ne tamni ako je izložimo svetlosti. Štampač omogućava ispisivanje čitavog sadržaja ekrana u svakom trenutku što, kada uzmemo u obzir visoku rezoluciju koju Spectrum poseduje, predstavlja lepu karakteristiku. Na žalost, kvalitet prenošenja slike je priličn slab, neka slova bivaju iskrivljena dok se delovi drugih praktično i ne štampaju. S obzirom na to da je papir uzak (samo 32 slova u redu), neprimenjiv je za "ozbiljne poslove" - teško da ćete se ikada odlučiti da nekome pošaljete pismo pisano na njemu. Najlošiji rezultati se postižu kod teksta u kome ima "inverznih karaktera" (beli karakteri na tamnoj pozadini), a najbolji kod običnih slova. Ovaj štampač je, dakle, koristan isključivo za listanje programa koji se nalaze u memoriji računara i slične "sitne poslove". Iako mu je cena od pedesetak funti veoma primamljiva, ne smatramo da kupovina ZX printera predstavlja dobru investiciju. Spectrum je dobar računar koji, ukoliko planiramo ozbiljne pripreme, možemo da opremimo RS232 interfejsom i bilo kojim štampačem iz srednje klase.

Disk jedinice

Pored štampača, u "jaku" opremu računara spadaju i disk-jedinice, kojima se memorija računara može proširiti do impozantnih razmera, ali za njihovu nabavku rposečan ljubitelj računara ipak ima znatno manje opravdanja. Autor ovog teksta poznaje nekoliko vlasnika računara koji su nabavili disk-jedinice "da bi sistem bio kompletan", a zatim, pritešnjeni drugim poslovima, upoznali samo neke osnovne naredbe i nastavili da koriste kasetofon za sve praktične potrebe. Disk jedinice su neobično korisne ali ako imamo dovoljno para i, razume se, ako znamo šta da radimo sa njima.

Disk-jedinica služi za smeštanje programa i podataka - ona, dakle, ne omogućava ništa što ne bi bilo moguće i pomoću kasetofona. Međutim, disk-jedinica svoje zadatke obavlja daleko brže od svakog kasetofona, što je neobično važno za one koji koriste računar u poslvone svrhe. Da bi računar bio pravilno upotrebljen, neophodno je da obavlja poslove znatno brže nego što bi to činili ljudi, da je relativno samostalan (ne zahteva, na primer, da ga stalno opslužuje operater koji bi premotavao kasete) i da što manje greši. Obrada veće količine podataka pomoću kasetofona nije ekonomična - neke od razloga za ovu tvrdnju izložili smo kada smo govorili o povezivanju računara sa kasetofonom. Specijalizovani kasetofoni predstavljaju neko polu-rešenje, ali postaju nedovoljni kada količina informacija koju obrađujemo postane značajna. Za ozbiljne poslovne primene, dakle, disk-jedinica postaje nezamenljiva.

Kao medij za smeštanje programa i podataka koriste se takozvane diskete. To su pločice prevučene posebno osetljivim magnetnim materijalom koje su podeljene na "sektore" i "staze". Na njih računar veoma brzo upisuje i sa njim čita podatke, omogućavajući praktično trenutan pristup informacijama. Prenošenje programa od dvadesetak kilobajta sa kasete u memoriju računara može da zahteva desetak minuta, dok se toliki program sa diskete učita u delu sekunde!

Dvostruka ili jednostruka?

Najvažniji parametar dat u tabeli, pored naziva i cene, jeste "jednostrukost", odnosno "dvostrukost" disk-jedinice. Neke disk-jedinice se sastoje samo od uređaja u koji se smešta jedna disketa, dok drugi omogućavaju istovremeni rad sa dve diskete. Drugi su bolji i, naravno, skuplji. Za rad sa disk-jedinicom, naime, računar mora da bude opremljen posebnim programom koji se zove DOS (disc operating system). Ovaj program se sastoji iz više delova koji se automatski unose u memoriju računara kada se za tim ukaže potreba. Zato se kod "dvostrukih" disk-jedinica u jedan drajv stavlja takozvana "sistemska disketa" (disketa na kojoj je snimljen DOS), a u drugi disketa sa kojom se u tom trenutku radi. Ukoliko posedujemo jednostruku disk-jedinicu, na svakoj disketi koju koristimo moraće da bude snimljen čitav DOS, koji može da odnese i 80% prostora. Za naše programe i podatke ostaće, dakle, malo mesta.

Prečnik je sledeći parametar u tabeli. Obično se izražava u inčima (1 inč = 2,5 cm). Većina računara koristi diskete od 5,25 inča, a u poslednje vreme se javljaju i takozvane mini-diskete prečnika od svega 3,5 inča.

Neke disk-jedinice snimaju programe i podatke sa jedne, a druge sa obe strane diskete. Što se ekonomičnosti tiče, disk-jedinice koje snimaju sa obe strane su bolje jer na disketu tako staje dvostruko više podataka, ali je, s druge strane, vreme traženja podataka nešto duže.

Gustina pakovanja

Dalje povećanje količine informacija koje staju na disketu postiže se boljim pakovanjem podataka. Jeftinije disk-jedinice pakuju podatke "normalno gusto", nešto bolje "dvostruko gušće", a najskuplje - "četvorostruko gušće". Jasno je da se na disketu koja se umeće u neki uređaj koji smešta podatke na obe strane u četvorostrukoj gustini smešta otprilike 8 puta više podataka nego kod običnog. Cena ovakvog uređaja je obično tri puta veća, a vreme pristupa podacima nije mnogo duže. Sve u svemu, povećanje gustine pakovanja je investicija isplativa samo onima koji planiraju izuzetno čestu upotrebu disk-jedinica.

Gruba i meka podela

Već smo rekli da se disketa deli na trake i sektore. Ako je uporedimo sa gramofonskom pločom, trake su spiralne formacije po kojima ide igla (u ovom slučaju specijalna glava za čitanje). Broj traka na disketi je različit i neposredno uslovljava količinu informacija koja može da se smesti na nju. Što se sektora tiče, neke diskete se prave tako da se glava za čitanje pozicionira pronalažem nekog od većeg broja otvora koji su na njoj izbušeni (ovo se naziva "gruba podela" ili "hard sectoring") dok se kod drugih na disketi nalazi samo jedan otvor ("meka podela" ili "soft sectoring"). Sa stanovništva korisnika sasvim je nevažno kog je tipa disk-jedinica - dovoljno je da pazi kakve diskete kupuje. Bolje disk jedinice omogućavaju ravnopravno korišćenje disketa sa "grubom" i "mekom" podelom.

Svi prethodni parametri su sumirani u kapacitet diskete. To je broj kilobajta informacija koji može da se smesti na jednu disketu pri optimalnoj upotrebi. Za većinu disk jedinica ovaj broj se meri kilobajtima (jedan kilobajt odgovara hiljadi slova ili polovini kucane strane teksta) ali se neke mogu podičiti kapacitet od nekoliko megabajta.

Sinklerov mikrodrajv

U okviru poglavlja "disk-jedinica" treba svakako pomenuti i jedan uređaj koji, u suštini, tu ne spada: Sinklerov mikrodrajv. Kada se ZX Spectru, sredinom 1982, pojavio na tržištu, Sinkler je najavi mikrodrajv za "ovu (1982) godinu". Iz razloga koje možemo samo da nagađamo, mikrodrajv je "zakasnio" skoro godinu dana - na tržište je došao tek avgusta 1983. Kao i svaka disk-jedinica, mikrodrajv služi za smeštanje veće količine informacija. To, međutim, nije disk-jedinica u smislu u kom smo je do sada posmatrali - u kaseti se nalazi obična magnetna traka. Zahvaljujući ugrađenom mehanizmu, traka se okreće po principu "beskonačne petlje" i programi i podaci se razmerno brzo unose u memoriju Spectruma.

Na jednu traku staje oko 80 kilobajta informacija. Prosečno vreme traženja podataka (to je vreme koje je računaru potrebno da pronađe svaki podatak) je 3,6 sekundi, a maksimalno - 7 sekundi. Između računara i mikrodrajva podaci se razmenjuju brzinom od oko 13.000 bauda, što znači da se čitava memorija Spectruma (48 kilobajta) čita za svega 3-4 sekunde.

U celini gledano, mikrodrajv je skup. Cena od 50 funti je varljiva - da bi se priključio na računar, treba kupiti i RS232 interfejs koji košta 35 funti i kasete sa trakom koje koštaju 5-6 funti. To znači da ukupna cena ovog uređaja iznosi 100 funti - koliko i osnovna verzija Spectruma. Magnetna traka koja se brzo okreće izložena je velikoj opasnosti - pucanju. U nekim engleskim časopisima prijavljene su prve nevolje sa pucanjem trake - ovo nije samo trošak već i neprijatnost zbog gubitka 100 K programa i podataka. Još je, naravno, rano da se daje kompletan sud o mikrodrajvu - u trenutku kada ovo pišemo ne smatra se da je njegovima kupovina previše dobra investicija.

Ploteri

Ploter (crtač) je manje potrebna periferijska jedinica. Za razliku od štampača koji omogućava ispisivanje teksta, ploter je prvenstveno namenjen crtanju složenih slika. Princip na kome se zasniva ovaj uređaj je sasvim jednostavan: specijalni flomaster se kreće po papiru ostavljajući trag. Neki ploteri mogu da menjaju flomastere proizvodeći tako višebojne crteže koji su najčešće vrlo efektni.

Ploter je vrlo skupa periferijska jedinica. Visoka cena je izazvana činjenicom da se u njemu nalazi mnogo preciznih mehaničkih elemenata i relativno malo elektronike. Ploter nabavljaju samo oni korisnici računara koji se bave arhitekturom, građevinom i dizajnom i koji nemaju mogućnost da koriste neki veći kompjuterski sistem opremljen njime. Za prosečnog (naročito jugoslovenskog) vlasnika računara ploter je pravi luksuz.

Što je najgore, ploter ne može da zameni štampač. Svaki ploter, naime, raspolaže mogućnošću pisanja slova (i to raznih veličina), ali su ta slova namenjena legendama na crtežima, a ne standardnom pisanju. S obzirom na to da svako slovo računar crta, brzina pisanja je toliko mala da se upotreba plotera za pisanje dužeg teksta ne isplati.

U našoj tabeli prvo mesto zauzima vrsta plotera. "Ravni" ploteri pišu pokretnim perom po papiru koji miruje, dok "doboš-ploteri" zadržavaju pero u istoj ravni, dok se papir okreće na specijalnom valjku-dobošu.

Sledeća rubrika prikazuje broj pera (specijalnih flomastera) sa kojima ploter može da operiše. Računar, pod programskom kontrolom, može da naredi izmenu pera u svakom trenutku i tako radi sa nekoliko boja ili nekoliko pera različitih debljina. Kod plotera sa manjim brojem pera, korisnik u toku rada može da zaustavlja ploter i manuelno menja pero, ali to oduzima vreme i smanjuje preciznost crteža.

Vrlo značajan parametar pri izboru plotera je format papira na kome crta. Bezmalo svi ploteri koji su prikazani u našoj tabeli rade sa papirom formata A3, ali ima i jeftinijih modela koji rade sa A4 formatom, kao i onih koji crtaju na znatno većim listovima. Čini nam se da format A3 predstavlja dobar kompromis između potreba i cene.

Merenje brzine rada štampača je vrlo jednostavno, dok se kod plotera nije lako odlučiti za parametar kojim se može predočiti njihova brzina. Odlučili smo da navedemo koliko dugačku pravu liniju (u milimetrima) svaki ploter može da nacrta za jednu sekundu. Čim linije počnu da se "krive", brzina značajno opada, ali podaci koje smo dali mogu da posluže za rangiranje plotera. Sve u svemu, brzina ovde nije mnogo bitna karakteristika: crtanje slika obično traje dovoljno dugo da ušteda nekoliko minuta ništa ne znači. Ploter nije uređaj koji bi mogao da liferuje veliki broj kopija - najčešće se slika jednom nacrta, a docnije se umnožava foto-kopiranjem.

Palice za igru

Većina ljubitelja TV igara ima dosta iskustva sa palicama. One mogu da se pokreću u dve dimenzije i tako omoguće igraču potpunu i jednostavnu kontrolu objekta na ekranu (teniskog reketa, na primer). Kod računara se palice obično zamenjuju nekom grupom tastera (na primer, 8 može da označava pokretanje na gore, 4 na desno, 2 na dole, a 1 dole-levo) koji, naravno, predstavljaju samo siromašnu alternativu.

Palice za igru nisu skup dodatak (najčešće koštaju desetak funti, a neki proizvođači ih čak i poklanjaju onima koji kupe štampač, disk-jedinicu i slično), a veoma su isplative, pogotovo za one koji vole video-igre. Palice ne moraju da se upotrebljavaju samo u igrama: korisnik koji treba dosta da crta na ekranu može da nabavi palice i programira računar da crta liniju koja je oblikovana pokretanjem palice. Slika sa ekrana se, docnije, može preneti na papir posredstvom štampača ili plotera.

Jedini problem sa palicama za igre je njihovo često lomljenje. S obzirom na to da su ovo uređaji koji treba da budu što jeftiniji, izrada nije naročito solidna, pa palica strada u rukama temperamentnog igrača. Neki proizvođači ne zamenjuju polomljene palice, smatrajući da je do lomljenja došlo krivicom korisnika (što je, na kraju krajeva, tačno), dok druge daju potpunu garanciju. Izgleda da se više isplati kupovati palice ovih drugih, premda je veliki problem slati bilo koji uređaj u inostranstvo na opravku.

Modem

Modem je uređaj pomoću koga se više računara povezuje u telefonsku mrežu. Priključivanjem modema na računar može da opšti sa drugim računarima i prenosi im programe i podatke. Modemi se najčešće koriste za povezivanje malih računara u velike sisteme: nameštenici neke veće kompanije mogu kod kuće da imaju stone računare koji će, telefonskim linijama, biti povezani sa firminim računskim centrom. Ovi računari će obavljati obradu podataka koje im programer daje i, po potrebi, opštiti sa centralnim računarom koji će im davati tražene podatke i na čije će se diskove smeštati rezultati rada.

Što se amaterske primene tiče, modem može da bude koristan ako u nekom gradu postoji već broj ozbiljnih korisnika istog računara. Jedan telefonski poziv je mnogo jeftiniji od poštarine za slanje kasete, a posao se obavlja značajno brže. Ipak, u Jugoslaviji je broj korisnika računara koji poseduju modem minimalan; kod nas ima toliko različitih računara da prenošenje podataka između njih nije moguće ili se ne isplati.

Sitnice koje život znače

Za periferijsku opremu smo rekli da predstavlja složenu i skupu dopunu računara. Na tržištu su, međutim, i mnogobrojni jeftini moduli, proširenja, tastature, generatori tona, sintetizatori glasa i, uopšte, dodaci koji uvećavaju mogućnosti računara ili još češće, ispravljaju njegove slabosti. ZX81 (ili, kako ga neki nazivaju, "šampion u slabostima"; ovo je više izraz simpatije nego kritika), na primer, ima lošu tastaturu - zašto da ne damo neku funtu i opremimo ga boljom? Ili, TRS80 nema generator tonova - zar ne bi bilo dobro da kupimo jedan dobar i tako poboljšamo računar? Ukoliko se povedete za ovakvim mislima, pali ste u bunar bez dna.

Ako dodatak na koji ste "bacili oko" ima prvu funkciju, razmislite o tome da li vam je on potreban, pa ako zaključite da jeste, kupite ga - nećete pogrešiti. No, ukoliko hardverski dodatak ispravlja neku manu vašeg računara, moraćete ozbiljno da se zamislite. Kada ste kupovali računar bili ste (ili je bar trebalo da budete) upoznati sa njegovim dobrim i lošim stranama. Čin kupovine je značio da ste zaključili da su nedostaci podnošljivi. A onda ste pročitali neki oglas, videli nekoliko efektnih fotografija i zaključili da vam neka osobina vašeg računara smeta. Pošto je računar koji ima mane koje treba korigovati dodatnim hardverom verovatno bio prilično jeftin, dokup nove opreme će povećati njegovu cenu i to toliko da se za ukupnu sumu mogao kupiti bolji računar! Ako, na primer, zamenite tastaturu vašeg ZX81 i povećate njegovu rezoluciju, utrošili ste upravo onoliko novca koliko košta ZX Spectrum! Zar nije bilo bolje da ste prodali ZX81 i kupili Spectruma koji, uz bolju tastaturu i generator tonova, ima i mnoge druge prednosti? Dakle, ukoliko zaključite da vaš računar ima karakteristike koje vam više ne odgovaraju, bolje je da razmislite o novom računaru nego da ga kitite hardverskim dodacima!

Ova strana popunjena "prijateljskim savetima" verovatno nije dovoljna da "hakere" koji su zavoleli svoj računar odgovori od kupovine dodataka za svog ljubimca. Zato smo pregledali priličan broj časopisa i popisali hardverske dodatke koji izgledaju interesantni. Pomenućemo neke od njih počevši od onih koji su najinteresantniji - EPROM programatora.

Programatori EPROM-a

EPROM je neobično popularan termin među vlasnicima računara, ali je sigurno da među našim čitaocima ima dosta onih koji za njega nisu čuli, pa moramo ukratko da objasnimo o čemu se radi. Svaki računar je opremljen RAM-om, tj. memorijom u koju korisnik upisuje svoje programe, i ROM-om, tj. memorijom u koju su trajno upisani programi koji omogućavaju normalno funkcionisanje računara. RAM se briše kada isključimo računar, a ROM nikako ne možemo da menjamo. Pa, postoji li memorija u koju možemo da upišemo svoje programe tako da se oni ne izgube kada isključimo računar? Odgovor je potvrdan, a takva memorija se naziva EPROM (Eresable Programmable Read Only Memory). Radi se o čipu u koji se upisuje 2, 4, 8 ili 16 kilobajta mašinskog programa koji se ne briše sve dok EPROM ne bude izložen dugotrajnom delovanju ultraljubičastog zračenja ili, da ne budemo previše stručni, dok ne preleži nekoliko sati na suncu. Programi ne mogu da se upisuju u EPROM bez specijalnog uređaja koji se zove EPROM programator.

EPROM programator, u principu, može da bude nezavisan od računara. Ipak, mnogo je pogodnije da se on poveže sa računarom pošto je lakše kucati mašiinske programe preko mnemoničkih skraćenica nego pomoću heksadekadnih (ili, da stvar bude teža, binarnih) brojeva. Za rad sa EPROM programatorom vrlo je poželjno da posedujemo računar opremljen statičkim (CMOS) memorijama. Jedan od poznatih uređaja ovog tipa, namenjen računarima PET i BBC, proizvodi firma Computer Interface Design, 4 Albert Road, Margate, Kent CT9 5AM, England. Cena uređaja je umerena - 46 funti.

Šta da radimo sa EPROM-om kada smo ga već isprogramirali? EPROM-i su sastavni deo mnogih uređaja u kojima se nalaze procesori - to mogu da budu alarmni sistemi, mikrotalasne rerne ili "inteligentni" roboti. Ipak, malo nas ima prilike da konstruiše ovakve uređaje pa nas najčešće zanima primena EPROM-a kod računara. U EPROM možemo da smestimo neke često korišćene programe koji će na taj način postati sastavni deo našeg kompjutera. Ukoliko, na primer, posedujemo TRS 80 i radimo sa mašinskim jezikom, dosadiće nam da neprekidno učitavamo program koji se zove editor/asembler. Ako posedujemo EPROM programator, smestićemo ovaj program u EPROM i on će nam stalno biti na raspolaganju.

EPROM-i su vrlo pogodni za računare koji poseduju statičke memorije, ali ne mogu direktno da se uključe u kompjutere sa dinamičkim (dinamičke memorije imaju jeftiniji modeli kao što su ZX81 i Spectrum). Za ove računare potrebno je dodati nešto hardvera da bi EPROM mogao da dođe do izražaja. Kada je reč o Sinclairovim računarima, ovaj hardver proizvodi firma Solidisk Technology Ltd, 87 Bournemouth Park Road, Sothend-on-Sea, Essex, England.

Uređaj se prodaje za 16 funti i pod imenom XROM System i ugrađuje se u svaki ZX Spectrum. Posle ugrađivanja, u njega mogu da se priključe EPROM-i i ROM-ovi sa programima korisnika ili komercijalno nabavljeni moduli; jedan takav je uračunat u cenu uređaja.

Biperi i ostale zujalice

Firma Solidisk Techonoly Ltd. proizvodi i druge interesantne dodatke. Ukoliko vam je dosadilo to što nemate osećaj da li ste pritisnuli neki taster na vašem ZX81 ili niste, možete da kupite takozvani BEEP unit (samo dve funte) koji se oglašava tonom svaki put kada pritisnete neki taster. Ako vam se ne dopada izgled vašeg ZX81 ili Spectruma, možete da nabavite novu kutiju u koju ćete postaviti računar. Kutija je opremljena profesionalnom tastaturom i cenom od 50 funti. Ako vam smeta niska rezolucija ZX81, možete da kupite tzv. "80 Column Card" koja će omogućiti pisanje 80 slova u redu i neprekidan rad u FAST modu (cena je "samo" 50 funti). Ukoliko vam je, najzad, dosadio vaš ZX81, firma Solidisk Technology Ltd. će biti srećna da vam proda neki drugi računar.

Sintetizator glasa

Jeste li nekada poželeli da komunicirate sa Spectrumom rečima? To će vam omogućiti firma DK Tronics, Unit 2, Shire Hill Ind. Est, Saffron Waldem, Essex CB1 3AQ sintetizatorom glasa za ZX Spectrum koji košta samo 40 funti. Kupovinom ovog uređaja vaš Spectrum će progovoriti - ne samo da će moći da izgovori određeni broj standardnih engleskih reči već ćete moći da ga programirate tako da razgovara sa vama! Ista firma prodaje i analizator zvuka (pomoću ovog uređaja Spectrum bi trebalo da bude u stanju da razume neke reči koje izgovorite), ali u ovaj uređaj ne treba imati previše poverenja. Optička olovka je još jedan od proizvoda firme DK Tronics. Pomoću nje na ekranu možete da crtate slike koje će biti registrovane u memoriji računara; nećete, dakle, morati ručno da unosite koordinate tačaka koje treba osvetliti. Optička olovka se priključuje u port na poleđini svakog Spectruma (poželjno je, ipak, da posedujete model sa 48 K RAM-a) i košta 20 funti.

Mehanička tastatura

Najveću zaradu firm DK Tronics ostvaruje na prodaji kutija za Spectruma. Jedna ovakva kutija dovoljna je da se u nju smesti čitava štampana ploča Spectruma sa nekim hardverskim dodacima. Zašto da zatvaramo Spectrum u kutiju? Zato što se na njoj nalazi profesionalna tastatura sa odvojenom grupom tastera za brzo kucanje brojeva i, po želji, RS232 interfejs. Cena osnovne verzije ove kutije je oko 50 funti, ali treba upozoriti potencijalne kupce da je za instaliranje Spectruma u nju potrebno potpuno rasklopiti ovaj računar i zalemiti neke kontakte. Za one koji se ne usuđuju da ovo urade, ista firma prodaje posebnu tastaturu koja se povezuje sa portom na zadnjoj strani Spectruma bez ikakvih drugih intervencija. Cena je, jasno, nešto veća - oko 70 funti.

Rezervna centrala

Stoni računari, u načelu, rade samo dok su povezani sa mrežom. No, firma Adaptors & Eliminators Ltd, 14 Thames St. Louth, Lincs, England je verovatno bila obaveštena o predstojećim restrikcijama struje u Jugoslaviji pa je proizvela BATTPACK. Ovaj uređaj se povezuje sa ZX81 (sada postoji i verzija za Spectruma) i omogućava nekih 30 minuta rada koji ne zavisi od gradske mreže. Ako, dakle, dok ste pripremali neki složen program nestane struje, ostaje vam dovoljno vremena da snimite program na kasetu i tako ga "spasete". Iskreno se nadamo da kod nas neće biti restrikcija i da firma Adaptors & Eliminators Ltd neće zaraditi mnogo novca od Jugoslovena!

Ubrzano učitavanje

Mnogo je kritika upućeno načinu na koji ZX81 snima programe na kasetu: upis je užasno spor i nepozudan, ne postoji mogućnost verifikacije programa, česte su greške... Samo onaj ko poseduje računar zna koliko nerviranje izaziva situacija u kojoj tek napisani program neće da se učita sa kasete. Firma PSS, 112 Oliver Street, Coventry CV6 5FE, England za 18 funti prodaje hardversko/softverski dodatak nazvan QSAVE. Q dolazi od quick pošto, uz pomoć ovog dodatka, ZX81 može da snimi čitav sadržaj memorije za samo tridesetak sekundi. Uređaj pruža mogućnost verificiranja snimljenih programa i, ako je verovati proizvođaču, eliminiše sve probleme pri učitavanju. Na "Galaksijinom" konkursu za najbolji domaći program nagrađen je jedan izuzetan program tipa QSAVE koji bez ikakvog dodatnog hardvera povećava brzinu učitavanja osam puta i, uz to, obezbeđuje Funkciju VERIFY.

Strategija izbora

Rekli smo da je za naše vlasnike računara greška pri izboru relativno bezbolna: pogrešno nabavljeni računar se proda otprilike po trostrukoj ceni. Sa periferijskom opremom nije takav slučaj: ukoliko opremite računar velikim brojem skupih periferijskih uređaja, teško ćete naći kupca koji će biti spreman da odjednom plati sumu koja bi pokrila njihovu cenu. Zato vam savetujemo da najpre kupite računar i da ga upoznate. Ukoliko se uverite da sistem zadovoljava vaše potrebe, možete da počnete sa postupnom nabavkom periferijskih uređaja. Kada nabavite štampač i disk-jedinice, moraćete da se pomirite sa činjenicom da nećete biti u mogućnosti da zamenite sistem za neki moderniji u doglednoj budućnosti. Ipak, i sadašnji računari su dovoljno moćni; nema sumnje da će se u budućnosti koristiti daleko bolji sistemi, ali su i mogućnosti sadašnjih sasvim dovoljne za sve primene.

Džungla u računaru Moja home strana