Nikolaj Rajnov Carević Preveo: Siniša Paunović Naslovni list naslikao: Kiril Bujukliski Zlatna knjiga broj 75, Izdanje Izdavačkog i knjižarskog preduzeća "Geca Kon a.d.", Beograd, januar 1938. godine, urednik Živojin Vukadinović Skeniranje: http://digital.nb.rs/collection/gbca-zlatna-knjiga, edicija "Zlatna knjiga" Gradske biblioteke "Vladislav Petković Dis" u Čačku, iz legata Jovana Davidovića. OCR: Dejan Ristanović (www.dejanristanovic.com), mart 2010 ----------------------------------------------------------------- O dalekom carstvu Nekada, pre mnogo stotina godina, živeo u nekom dalekom carstvu mladi Carević. Ime tom carstvu niko ne pamti. Ljudi su zaboravili i Carevićevo ime. Poneki samo pamte čudnu priču koju ću vam ja ispričati, da je i vi znate. Carevićeva mati umrla je dok je on bio dete. A kad je postao dečak, narodi iz dalekih zemalja navališe na carstvo da ga osvoje. Carevićev otac - stari Car - morao je da povede svoju vojsku protiv neprijatelja. Rat se oteže mnogo; Car se nikako nije vraćao. Carević je bio još mlad. On je bio ostao u dvorcu - da čuva, zajedno s boljarima, očev presto, dok se ne svrši rat i Car se ne vrati. Nije bila srećna ta carevina o kojoj govori priča. Dok je trajao rat, u prestonom gradu pojavila se Kuga. Ona je išla već više meseca, jedan za drugim, i izmorila, tako reći, polovinu Carevih podanika. Nije bilo nijednoga doma da nije ponekog izgubio. Sve kuće bile su okužene, na velikim trgovima dimile su se danonoćno vatre na kojima su spaljivani mrtvaci. Mračno i strašno bilo je u tom gradu. Sam vazduh bio je težak, bolestan. Čoveku je bilo tužno da iziđe na ulicu i da pogleda. Ljudi su se po ceo dan molili u crkvi Bogu - neće li zaustaviti kosu tog strašnog pomora, ali ništa nije pomagalo. Samo u dvorcu nije bilo još ni jednog bolesnika. Najstrože se pazilo - da Kuga ne bi prodrla i tamo. Dvorac je bio sagrađen na vrhu visoke stene, iznad grada. Opasivao ga je širok rov, pun vode. Da bi čovek ušao u dvorac, trebalo je da prođe preko velikog visećeg mosta; uveče se most dizao, a danju su ga čuvali vojnici naoružani od glave do pete. S one strane rova, kao strašna zmija, prostirao se visoki debeli gradski kameni zid, s načičkanim puškarnicama. Sa zida su motrili strelci da ne bi neprijatelj napao dvorac i oteo presto. Ali Kuga se nije plašila ni širokog rova, punog vode, ni lukova strelaca, niti je pak čekala da spuste most da bi ušla. Ona se plašila samo jednog starog čarobnika, koji je bio Carev savetnik i učitelj mladog Carevića. O čarobniku Šta je radio taj čarobnik? On je provodio dane u dvorcu zajedno sa Carevićem, a noću je ulazio u jednu veliku kulu u kojoj je stanovao. Čarobnici žive uvek u kulama i ne puštaju nikoga da ulazi k njima. Pod kulom je bilo sedam podruma jedan za drugim. Kad bi nastala ponoć, čarobnik bi silazio u podzemne odaje jednim stepenicama koje su vijugale naniže kao zavojice na puževoj školjki. U samom dnu sedmoga podzemlja bila je jedna teskobna i visoka odaja, sasvim mračna. U nju je čarobnik ulazio posle ponoći. On je palio čarobne buktinje, čiji je dim davao naročiti miris. Posle je pravio tajanstvene znake rukom i cela se odaja osvetljavala zloslutnim crvenim plamenom. Pod njegovom svetlošću sedi čarobnik počinjao je da čita kletve i vradžbine iz starih knjiga, pisanih jezikom kojim su govorili ljudi pre Potopa. Posle je uzimao veliki mač koji je imao balčak u vidu krsta, pa zamahivao njime put srebrnog ogledala, koje je visilo na zidu i čarobničkom snagom zapovedao da se javi Kugin duh. Čarobnik je znao kletve od kojih su se plašili svi duhovi. Čim bi izrekao kletvu i upro mač ka ogledalu, čarobnik bi video Kugin duh, koji se ogledao na srebrnoj površini. Kuga se javljala dršćući od straha. Ona se nije plašila toliko čarobnika, koliko velike petokrake zvezde izvezene zlatnim nitima na njegovim haljinama - tačno na njegovim grudima. Oko zvezde su bila napisana nekakva tajanstvena slova. Ta zvezda je bila takva da su svi zli duhovi drhtali kad je pogledaju, a dobri, smireno i s poštovanjem klanjali se pred čarobnikom: na njoj su bila ispisana sva sveta imena koja pominju anđeli. Svake noći, čarobnik je ponavljao Kugi da ne sme ući u dvorac, osim kad je on pozove. Ona je izlazila uplašena i ponovo prolazila gluhim tamnim ulicama zaraženog grada. A ljudi koji su bili još po ulicama ili se vraćali s posla, viđali su jednu suhu i visoku crnu ženu, krvavih očiju i zelenih usta, koštunjavih ruku i nogu. Po telu su joj zjapile strašne rane, slične krvavim cvetovima, a na leđima joj se lepršao ogrtač, čije su rupe ličile na mrtvačke glave. Na glavi Kuga je imala krunu od ljudskih kostiju, opletenu zelenim zmijama. Koga god bi pogledala ta strašna žena, njemu bi se odmah smračilo. On bi tresnuo o zemlju bez svesti, a telo bi mu se obasipalo velikim ranama. Ta žena bila je Kuga. O velikom bumbaru Jedne večeri Carević je sedeo u prostranoj odaji očevog dvorca i razgledao čudne cvetove naslikane po prozorima. Bio se zamislio. Mnogo mu se htelo da siđe u grad da vidi Kugu, o kojoj su sa užasom pričali svi u dvorcu. Ali on je znao da čarobnik nikome ne dopušta da iziđe iz tvrđave. Samo dva čoveka mogli su da silaze u grad da bi doneli hranu, ali i oni su nosili amajlije koje je bio sašio čarobnik, kako bi ih poznala Kuga, te da ih ne napadne. Carević je dugo sedeo na prozoru i s ljubopitstvom gledao mračni grad i velike zloslutne vatre zapaljene po gradskim raskrsnicama. Dok je on tako gledao, jedan veliki bumbar ulete u sobu i udari o debelo prozorsko okno. Buba pade poleđuške na mramornu ploču, na koju je Carević bio spustio svoju ruku. Ona poče živo da mrda nogama, ali je bila teška, te nije mogla da poleti, već se samo vrtela na leđima. Carević uhvati bumbara, pogleda ga i spremao se već da ga pusti kroz prozor, ali odjednom primeti na njegovom trbuhu i leđima neke čudne šare! On zapali srebrni svećnjak i približi bubu svetlosti da bi je bolje razgledao. Na njenom trbuhu zelenim žilicama bila je naslikana kruna sa sedam vrhova, a na leđima gde su se razgranjavala, kao dva štita, žuto-zlatna krila, videle se izukrštane crtice, slične dvorogoj glavi strašnoga izgleda. Mladić se dvoumio, da li da odnese bumbara da ga vidi čarobnik, ili da ga pusti. Kad je malo razmislio, on ga poklopi kristalnom čašom da ne bi odleteo i ostavi ga na stolu, pa ode da večera. O čarobnikovoj kćeri Svakoga dana Carević i čarobnik ručavali bi i večeravali zajedno. Ali te večeri starac ne dođe u trpezariju, već posla svoga slugu da mu donese večeru u kulu. Carević je večerao sam i legao. Sutradan, on ode da pozove svoga učitelja - da mu pokaže bumbara. Ali sluga koji je stojao pred vratima kule reče mladiću da je starac teško bolestan. - Od sinoć je vrlo rđavo, reče on. - Zaključao se u jednu sobu i čak ni mene ne pušta da uđem. Kći mu je maločas dolazila da ga obiđe, ali ni nju nije pustio. Carević ne htede da uznemirava čarobnika i zato se vrati. Ali kad je silazio stepenicama, koje su vodile za kulu, susrete starčevu kćer. Ona je bila neobično lepa: oči su joj sevale kao munja, glas joj je zvonio kao srebrno zvonce, a lice joj bilo belo i rumeno. Devojka je pozdravila Carevića i pozvala ga da joj dođe u goste - da porazgovaraju. Ona je živela u jednoj sobi u kuli. Carević nije još nikada ulazio tamo - dotle je uvek čarobnik dolazio k njemu, Evo gde mu se ukaza prilika da uđe u kulu - i on pristade drage volje. Devojačka soba ličila je na pećinu, Kroz jedan visok prozor na tavanici dopirala je slaba svetlost, a okolo njega visila su u grozdovima planinski kristali koji su blještali kao srebro. U mračnim kutovima čulo se da neko teško liše, ali Carević u početku nije mogao ništa da vidi. Tek kad je sviknuo na pomrčinu, primetio je da su zidovi sobe od neravnih krečnih stena, sa kojih je tekla bistra voda. Po uglovima bile su povešane velike kite raznog šumskog cveća, trave, lišća i korenja, od kojih je čarobnikova kći kuvala lekove. Tu je bilo biljki za ljubav i mržnju, za tešku bolest i smrt, za bedu i zao susret, za nesreću i sreću, za urokljivo oko i laku ruku. Po kamenom podu pećine puzile su zelene i pepeljave zmije. Iz stena provirivali su veliki gušteri sa očima kao ogledala. Kukumavke i buljine, s krvavim očima, letele su po tamnim uglovima, a po visuljkama na tavanici bili se obesili, okrenutih glava naniže, krupni slepi miševi. Po kamenim pločama, poređanim kao police, bilo je natrpano mnogo staklenih i zemljanih sudova, čaša, tepsija i ćupčića sa svakojakim lekovima. A prema samim vratima, u dnu jednog širokog udubljenja u steni, bilo je veliko ognjište. Dva crvenodlaka majmuna plašili su se jedan od drugog kraj njega, pazili da se vatra ne ugasi i stalno stavljali drva na ognjište. Čarobnica pozva Carevića da sedne na jednu stoličicu i kad vide da on uplašeno razgleda sobu, reče mu: - Ove životinje su mirne. One ne čine nikome zlo, ako ih ne dira, ne boj se - one vole dobre ljude. Careviću se ova pećina učinila užasna i nije želeo da ostane dalje u njoj. No ipak, nije hteo da uvredi devojku i da odmah ode. On sede. Do nogu mu dopuza jedna ogromna zmija i zagledavši mu se u oči kao da je htela da se baci na njega. Mladić poskoči uplašeno. Čarobnica se zasmeja, pogleda zmiju, pa joj kaza: "Hajde, idi otkuda si došla!" I zmija se odmah izgubila. Posle se devojka okrenula Careviću i rekla mu: - Kao da ti se ne sviđa moje prebivalište. Istina, u njemu nije svetlo kao u dvorcu, ali čovek može da nađe sve što mu zatreba. Hoćeš li da se uveriš? O čudima u pećini čarobnice Rekavši to, devojka pljesnu rukama i odjednom usred pećine pokaza se jedan čovek koji dođe ko zna otkud. On je bio kosmat kao majmun, s velikim čeljustima. Uši su mu bile toliko duge, da su se previjale i visile naniže do blizu ramena. Noge, međutim, bile su mu debele i kratke kao u slona. On je imao samo jedno oko veliko, nasred čela. Ono je svetlelo tako jako da su iz njega izbijale iskre. Na kraju svojih leđa taj crni čovek imao je rep, a na njemu zlatno zvonce. Kad ga spazi, Carević se uplaši. Ne zato što je bio plašljiv, nego što nije očekivao - da će devojka pljesnuti rukama; a još manje se nadao da će tako iz mraka odjednom iskočiti takav crn i repat čovek sa zvoncetom na repu. Rutavi čovek čak i ne pogleda Carevića. On je gledao u čarobnikovu kćer, poklonio joj se i zapitao šta mu zapoveda. - Donesi nam da jedemo! - reče mu ona. Crni sluga iščeznu i vrati se malo posle, pa donese veliki zlatan poslužavnik sa svakojakim jelima i voćem; stavi ga pred devojku i ponovo se izgubi. Po svemu je izgledalo da je čarobnica bila zadovoljna, gledajući kako se Carević čudi i sluzi, i poslužavniku i jelu. Dok su jeli, ona se raspitivala kod mladića o mnogo koje čemu. Reč po reč, počeše da govore o Kugi. Carević reče da mnogo želi da vidi Kugu o kojoj toliko pričaju svi u dvorcu. - Ali ako je vidiš, da se ne uplašiš? - zapita ga devojka. - Ne znam, odgovori on. - Možda ću se i uplašiti: kažu da je vrlo strašna. Nego - ako budem imao amajliju kakvu nose one dve sluge neće mi valjda ništa učiniti? Da li ti možeš da mi napraviš tu amajliju? Ja sam mislio da zamolim tvoga oca, ali ne verujem da bi pristao... - Ne treba njemu ništa da govoriš, reče čarobnica, - On ti neće čak dati ni da izgovoriš što si naumio. Ja ću da ti svršim tu stvar - učiniću da odeš do Kuge i da je vidiš, a da ti pri tom ona ništa ne učini. - Molim te učini mi to!, reče radosno Carević. - Biću ti mnogo zahvalan. I nikome nikada neću reći. - Dobro, reče čarobnica, - ali i ti treba meni da učiniš jednu malu - vrlo malu uslugu. - Drage volje, reče Carević. - Odmah ću učiniti. Šta je to? - Sitnica, odgovori devojka. - Kad ozdravi moj otac, zapitaćeš ga da li zna nešto o đavoljem bumbaru. - Kakav je taj bumbar? - On se poznaje po tome što ima na leđima naslikanu glavu sa dva roga, a na trbuhu krunu sa sedam vrhova. Veliki je, krila su mu žuta i sijaju kao zlato. Ceo je išaran svakojakim šarama - po tim šarama liči na leptira. Miran je, ne ujeda, nije otrovan. Ako hoćeš da znaš, potreban mi je za lek. Osušiću ga, istucati i napraviti tek za neke bolesti. Moj će otac znati gde je: on zna sve što se dešava na zemlji. O kruni na stolu Čuvši ove reči, Carević je premišljao ne bi li bilo dobro - da ode i donese odmah bumbara: on je shvatio da devojka govori o onom istom bumbaru koga je on uhvatio te iste večeri. Ali ljubopitstvo ga je gonilo da najpre podrobno dozna zašto je potreban čarobnici bumbar. - Pristajem, reče on devojci. - Ali ja bih želeo da doznam kakav ćeš lek da napraviš od bumbara. Kakve bolesti ćeš lečiti njim? Kad ču ovo pitanje, devojka se zbunila. - Ne treba da me za to pitaš, reče ona. - Koliko sam ti kazala, dosta je. Ne treba ni mom ocu da kažeš da te ja šaljem da ga pitaš: ne želim da on ma šta zna. Carević ode u svoj dvorac. On je shvatio da bumbar koga je slučajno uhvatio nije obična buba; zato se rešio da ga nikom ne pokazuje, dok nešto više ne dozna o njemu. Razume se, on se nadao da sve to dozna od staroga čarobnika. Mladić je uzeo čašu s bumbarom i zaključao je u jedan kovčeg gde su čuvani pokloni. Sutradan, čarobnik je bio ozdravio, Došao je u dvorac da vidi Carevića i da produži s njim lekcije. Toga dana, učitelj je pričao svome učeniku o čudesima zemlje, vode, vazduha i vatre. Pričao mu je kako se stene polako pretvaraju - u toku hiljada godina - u poluprovidne kristale, i kako se ti kristali malo po malo bistre, te postaju drago kamenje. Jedni dobijaju žutu boju, kao lipov cvet i nazivaju se topazima. Drugi su crni kao oblak, ali u toku vekova postaju sve providniji; boja im se menja, dok ne dobiju ljubičastu boju i postanu prozračni. Tada se zovu ametisti. Treći su crveni, kao nar, i nazivaju se granati; oni čije je crvenilo kao u karanfila, to su rubini. Ima ih tamno-plavih, zovu se safiri; zelenih kao trava, koji se nazivaju smaragdi ili izumrudi, a beli kao mleko-sedefastog sjaja - opali. Ali najtvrđi su dijamanti. Oni su bezbojni, providni kao čist led i svetle se zato što žedno gutaju svetlost i rasprskavaju je u iskre. Posle je čarobnik pričao Careviću gde narodi žive na zemlji. On mu je pričao o Crncima, crnim kao ugalj, sa crvenim mesnatim usnama i okruglim očima. O žutim Malajcima, koji su najizdržljiviji od svih naroda. O Mongolcima sa uskim i dugim očima. O crvenokošcima, čije je čelo kao od bronze izliveno. Pričao mu je on i o raznim čudnim životinjama koje plivaju po vodi i lete po vazduhu, ili pak žive po dalekim gustim šumama i u beskrajnim pustinjama. O crnim panterima, koji su gipki kao kaučuk, kao da nemaju kostiju, a koža im je kao skupocena crna kadifa, o opasnim krokodilima koji izlaze jutrom iz reke Nila - da se raduju izgrejalom suncu. O ispolinskim kitovima koji liče na ostrva usred Severnog Mora. Baš kad je čarobnik pričao o životinjama koje se sreću po dalekim krajevima sveta, po nepoznatim i tuđim carstvima, Carević mu reče da je nekad slušao od svoga oca o nekom naročitom bumbaru sa krunom na trbuhu i dvorogom glavom na leđima, a koji ima nekakva čudna svojstva. Čim to ču, čarobnik skoči kao oparen i pogleda podozrivo Carevića. Čelo mu se nabra, oči mu zasvetliše od gneva i on drhtavim glasom reče svom učeniku: - Zašto me lažeš? Zar je mogao tvoj otac da zna nešto o đavolskom bumbaru? Tebe čeka kruna, moje dete. Zapamti dobro, da carevi nikad ne lažu! Kaži mi pravo od koga si čuo za to, o čemu me pitaš? Ko ti je kazao? Pri tim gnevnim rečima Carević ne samo da se uplaši već i pocrvene od stida. Ne oklevajući on odgovori starcu da je za đavolskog bumbara doznao od mlade čarobnice, njegove kćeri. - Nije trebalo ni da se srećeš sa njom, ni da razgovaraš pre nego mene pitaš, reče mu tada čarobnik mirnijim glasom. - Ispričaj mi kako se to dogodilo i šta ste razgovarali. Mladić ispriča starcu da je hteo da ga vidi i da porazgovara sa njim, ali ga nisu pustili u njegovu sobu. Kada se vraćao susrela ga devojka i pozvala u svoju sobu, gde su razgovarali o raznim stvarima. Tada je čuo od nje i o tom bumbaru. O Kugi, razume se, Carević nije rekao ništa. Kad je čarobnik saslušao to objašnjenje, on se naizgled uspokojio, i laknulo mu. On popravi svoju dugu belu bradu, stavi na glavu svoju visoku šiljatu šubaru od kože i plave svile, izvezenu zlatnim zvezdama i diže se da ide, Ali mladić je hteo pošto-poto da dozna nešto više o čudnom bumbaru, zato ponovo zapita starca. Ali ga čarobnik prekide strogim pokretom ruke, dade mu znak da ćuti, i ne odgovori mu ni reči. On se mirno uputi vratima, da ode. Ali baš kad je prolazio pokraj stočića, na kome je bumbar prespavao noć, starac se odjednom naže prema njemu, zagleda se zabezeknuto i zaustavi kao okamenjen. Carević se isto tako zagleda tamo i primeti na beloj slonovoj kosti, kojom je bio prevučen okovani stočić, jednu jasnu sliku krune - istu kao ona koju je imao bumbar na svome trbuhu. O čarobnikovoj bolesti I čarobnik i Carević gledali su sa velikim čuđenjem u sliku. Starac je bio toliko iznenađen da je čak viknuo radosno kao da je neočekivano našao nešto što je odavno tražio. - Otkud ova kruna ovde? zapita on mladića, - Ne znam, odgovori Carević. - Prvi put je vidim, biće da je bila i ranije tu pošto izgleda da je izrezana u kosti. - To nije istina, odgovori čarobnik. - Ta kruna nije bila. To je otisak onog bumbara za koga si me malopre pitao. Posle se zamisli i reče tiho, kao da samom sebi govori: - Prokleti bumbar, uleteo je ovamo a da ga niko ne primeti, prenoćio je na stolu i opet odleteo. Ta kruna je otisak sa njegovog trbuha. Nego, gde li je samo sada on? Kad sam se razboleo doznao sam da je izleteo. Kad počeh da ozdravljam, pade mi napamet da će ga neko uhvatiti. Ali gde li je sada bumbar? I čarobnik ode u svoju kulu, duboko zamišljen. Zamisli se i Carević. On shvati da kod čarobnika i njegove kćeri postoji nekakva velika tajna. On je podozrevao da je đavolski bumbar potreban i starcu i devojci, da je taj insekat nešto sasvim naročito, čim ga traže oboje. Mnogo je želeo da dozna kakav je to bumbar koji trbuhom slika krune. Koga da zapita? Sa čarobnikovom ćerkom on nije želeo da se više susreće otkad je doznao da je starcu neprijatno. A sam čarobnik je ćutao. I za ručkom i za večerom, pa i preko dana. Carević je pokretao razgoozor o neobičnom insektu, ali starac je uvek govorio da će mladić u svoje vreme doznati što treba - da ne žuri. Carević je zaboravio na Kugu. On je mislio samo na bumbara. Čarobnika on više ne zapita, pa i starac prestade da dolazi k njemu. Carević ga je viđao samo izjutra i uveče: kako obilazi sve zgrade po dvorcu, kako maše zlatnom kadionicom sa koje se pušila smola, kamfor i so, kako šapuće nekakve molitve i prolazi, ne govoreći nikom ni reči. Čarobnikova ćerka nije izlazila po ceo dan iz svoje sobe. Ona se pokazivala samo uveče. U sumrak devojka je prolazila pored Carevićevog prozora i pogledala da li je on tamo pa se gubila. Oči su joj bile crvene od plača. Ni s kim se nije ona sastajala i ni sa kim nije razgovarala. Carević ju je viđao kroz prozor i bilo mu je žao; želeo je da joj pomogne. Ali on se nije rešavao da iziđe i da se susretne sa devojkom, da ne bi razgnevio svoga učitelja koga je mnogo voleo još iz detinjstva. Pa i svi u dvorcu poštovali su starca radi njegove mudrosti i dobrog srca. Carević se mučio. On nije mogao da jede, nije više mogao ni da spava, počeo je da slabi i vene. On je provodio sam po ceo dan. Niko ga nije posećivao. Počeo je da tuguje i za svojim ocem koji je još jednako bio na bojištu u dalekim zemljama i o kome se ništa nije znalo. Samo kasno u noći mladić je otvarao koščano sanduče, da vidi da li je tamo đavolski bumbar. Bio je još tamo. I čak kad bi ga Carević vadio i stavljao na svoje koleno, buba je veselo išla svojim račvastim nogama koje je imala sa obe strane, mirisala svojim dlakavim pipcima i nije želela da leti, već sama ponovo ulazila u sanduče, zarivala se duboko u mirišljavi pamuk koji je čuvao zlatno prstenje i skupoceno kamenje i posle se uspavljivala. I mladić je zaključavao ponovo sanduče i ostavljao ga u ugao sobe, pod baldahin svoje postelje. O carskom ispovedniku Svi su u dvorcu primetili da Carević vene. Primetio je to i carski ispovednik - jedan stari suvonjavi isposnik, koji je služio u velikoj dvorskoj crkvi i predavao Careviću latinski jezik. Taj kaluđer živeo je kao pustinjak. On nije voleo da se sreće s ljudima, bio je ćutljiv, po ceo dan sedeo je u ćeliji i čitao ili se molio. Kad je bilo lepo vreme, izlazio je u dvorište ili u baštu, kopao kao nadničar leje, sadio cveće, hranio golubove, fazane i paunove. Čim bi ga videli golubovi, vrapci i laste, počeli bi da lete oko njega, spuštali mu se na glavu i ramena i veselo cvrkutali, a on je vadio iz svoga džepa pune šake mrva i zrna koje su one radosno kljuvale. Volele su ga i ribe u velikom jezeru. One su se skupljale kraj obale čim se pokaže monah, praćakale se iznad vode i lovile parčiće hleba i loptice od testa koje im je on bacao. Posle je starac ulazio u štalu, da pomiluje konje, krave i telad koja su mu svojim vlažnim gubicama njušila ruke. Ispovednikova ćelija bila je na vrhu visoke zvonare. Tamo je on uveče odlazio da spava pošto služi večernje u crkvi, a ujutru bi se dizao pre zore i silazio da služi jutrenje. Posle službe odlazio je u dvorac da vidi Carevića i da mu održi čas. On mu je čitao iz velike latinske Biblije, tumačio mu ono što je pročitao, terao ga da to napiše, a posle je blagosiljao mladića i odlazio. Jednoga dana on je otišao u dvorac i ušao u Carevićevu sobu dok mladić nije još bio izišao iz trpezarije, Sede da ga pričeka. Pogled mu se zaustavi na stolu i on vide naslikanu krunu. Baš u to vreme dođe i Carević. - Kakva je ovo slika? zapita monah. - Ranije to nisam video ovde; to mora da je odskora. Carević ispriča ispovedniku sve - i kako je ulovio bumbara, i kako se sreo sa devojkom, i šta su razgovarali, i šta je posle kazao čarobnik. On mu pokaza đavolskog bumbara, ali ga zamoli da nikome ne kaže ništa. - Sad razumem, reče ispovednik, - zašto ti je nespokojna duša toliko vremena. Gde je taj bumbar, tu se stalno navraćaju zli duhovi - i oni uznemiravaju čoveka, ne daju mu mira. Ukloni odavde to sanduče - da ne stoji u tvojoj sobi. Carević prenese sanduče u veliku prestonu dvoranu i stavi ga pod sam carski presto. U ovu dvoranu nije mogao da uđe niko, osim njega; pred svakim od troja bakarnih vrata čuvalo je po dvanaest stražara, naoružanih mačevima i sekirama. Posle toga Carević se vratio kod monaha, da čuje novo poglavlje iz Svetoga pisma i da zapiše njegova tumačenja. Čas se svrši. Ispovednik se diže da ide i, kad se rastajao s Carevićem, reče mu na uvo (da ne bi, slučajno, neko od dvorjana čuo, prolazeći pored sobe): - Sine moj, ja te pohvaljujem za tvoju iskrenost. Pošto si mi ti ispričao kao svom duhovnom ocu sve, ne krijući ništa, i ja ću ispričati mnogo koje čega što drugi ne treba da znaju. Dođi doveče posle večere u moju ćeliju - tamo ćeš sve čuti. O velikoj tajni: čarobnik i njegova kćer Monahova ćelija bila je vrlo skromno uređena. U jednom uglu videla se prosta postelja, prekrivena zastorom od kozje dlake; u drugom bila je visoka drvena stolica na kojoj je klečao monah kad bi se molio ili čitao Bibliju. Na zidu je visilo drveno Raspeće, pred kojim je gorelo kandilo. Po policama bile su poređane knjige pisane na pergamentu. Carević je sedeo na prostoj drvenoj stolici koju mu pokaza monah. Kroz prozor se videla visoka kula u kojoj je živeo čarobnik sa svojom ćerkom. Ispovednik pruži prst prema toj kuli i poče da priča: - Nekada, reče on, - dok si ti još bio mali, ja sam bio prijatelj sa čarobnikom koji živi u onoj kuli. Posle se dogodiše izvesne stvari koje zasada ne mogu da ti kažem. Ti ćeš to doznati kad postaneš punoletan. Zbog tih događaja ja se rastadoh sa čarobnikom i prestadosmo da se viđamo. Za ono što se među nama dogodilo, niko nije doznao - čak ni tvoj otac koji voli i njega i mene podjednako i sluša i moje i njegove savete. Ali svi su u dvorcu shvatili da se nešto dogodilo: oni su primetili da se ne sastajem sa tvojim učiteljem, pa i kad je bila potreba da se susretnemo nismo razgovarali. Svi su pokušavali da doznaju razlog - bilo od njega, bilo od mene - ali ne uspeše: obojica smo ćutali. - Čarobnik je bio oženjen jednom mladom ženom sa kojom je imao kćer. Jednoga dana njegova žena iščezne; niko je više ne vide ni u dvorcu ni u bašti ni u dvorištu. Pronese se glas da je iznenadno umrla i da ju je muž sahranio u podzemnoj grobnici kule. To uzbuni sve nas, zato što smo znali da Car, tvoj otac, ne želi da ima mrtvaca u krugu tvrđave. Strahovali smo da čarobnik nema neprijatnosti s Carem ili čak da ne bude izgnan iz dvorca. - Ali smo posle doznali da se tvoj otac sastao i govorio sa njim; kad je saslušao čarobnika, on je odobrio njegov postupak. I ta je stvar zapletena, moje dete. I o njoj ćeš ti doznati nešto više kad postaneš punoletan. - Bilo kako bilo, sa čarobnikom ostade da živi njegova kći. Ona je bila dobro i lepo devojče koje su svi voleli i milovali. To je razmazi i devojčica postade na svoju ruku: tvrdoglava i ponosita. Po godinama ona je starija od tebe. U početku ona se bila priljubila uz mene, ali posle kada sam se sporečkao sa njenim ocem, ona prestade da dolazi u crkvu, nije više htela da sluša moje nedeljne propovedi i čak prestade da se viđa sa mnom. Nije se ispovedala niti se pričešćivala. - Čarobnik je bio naučio svoju kćer, još dok je bila mala, da čita i piše. On joj je bio poverio i mnoge tajne čarobničke nauke. Svi smo znali da mu ona pomaže u poslu. Ali čarobnici ne kazuju sve, čak ni svojim sinovima i kćerima. Ma da je devojka bila već u sedamnaestoj godini on je krio od nje najvažnije knjige. - Ali devojka je bila jako ljubopitljiva. Ona je živela sa jednom velikom željom - da postane carica. Želela je da dozna one čarobne reči koje mogu da omađijaju nekog carskog sina, da bi je zavoleo i oženio se njom. Da li ima takvih reči, ne znam. Ali znam jedno: da je devojka uspela da pročita krišom od svoga oca neke knjige koje joj on nije davao. Iz njih je doznala mnoge tajne čarobničke nauke, koju otac nije želeo da znaju i drugi. - U to vreme bio je stigao u dvorac jedan Arabljanin, poslanik bagdadskog kalifa. Znalo se da je on vrlo učen čovek. Čak se govorilo da je bio i čarobnik i mogao da pretvori gvožđe i bakar u zlato. Da li je to istina, ne znam, ali on je bio jako bogat. Tvome ocu doneo je darove kakve je naša zemlja prvi put videla. Među njima je bila i jedna zlatna lopta - velika kao najveće crkveno zvono; na njoj su bile naslikane sve veće zvezde koje se viđaju na nebu. Neke su bile velike koliko pesnica, a najsitnije su bile koliko lešnik. Svaka zvezda bila je od dragog kamena, dijamanta, smaragda, rubina, ametista, safira ili topaza. Samo tom loptom čovek je mogao da kupi čitavo carstvo. A bilo je i drugih darova - jedan od drugog skuplji. O čarobniku i Arabljaninu - Kad je došao taj Arabljanin svi ga dvorjani dočekaše vrlo ljubazno. Samo se čarobnik držao sa njim hladno. To začudi i Cara i dvorjane. Posle doznadoh da su se čarobnik i Arabljanin poznavali već duže vremena. Šta ih je nagnalo da omrznu jedan drugog, ne znam, ali oni su bili neprijatelji. Čak su neki govorili da je čarobnik naredio svojoj kćeri da se ne susreće sa Arabljaninom. - Ali ona je bila vrlo ljubopitljiva, Može biti - nadala se da će on Arabljanina doznati one mađijske reči koje nije mogla da nađe u tajnim knjigama svoga oca. Jednoga dana devojka se videla sa Arabljaninom i govorila sa njim dugo. Tada je ona naučila mnogo novih stvari. Otac je doznao za to; on je razumeo da je pročitala i njegove tajne knjige. Pozvao je i počeo da joj govori tako gnevnim glasom da se devojka uplašila da je ne ubije i - pobegla. - Otada joj je starac zabranio da ulazi kod njega. Ona se nastanila u onoj sobi na kuli koja je ranijih godina služila za tamnicu: ti si tamo ulazio i znaš kako izgleda ta soba. Dok je Arabljanin živeo u dvorcu, devojka se svake večeri sastajala sa njim. Oni su izlazili prekonoć zajedno i odlazili u šumu u jednu veliku pećinu na raskršću. Tamo su se skupljali na razgovor i na gozbu čarobnici i đavoli. A u petak, uveče, u šumi je bio veliki zbor. Svi zli duhovi skupljali su se tada tamo - da se vesele, da se goste, da igraju kolo i da se razgovaraju ko je šta učinio. Dolazili su i mnogi čarobnici iz raznih drugih carstava - ljudi, žene i devojke. Stari čarobnik iz kule nije odlazio tamo; on nije želeo da se druži s đavolima i da se sastaje sa čarobnicima koji čine zla. - Devojka je odlazila svake noći sa Arabljaninom u onu šumu. Ti skupovi su joj se toliko svideli, da i kad je Arabljanin bio otputovao u svoju zemlju ona produži da posećuje noćne skupove đavola. O noći uoči Velikog petka - Jedne noći, produžavao je da priča ispovednik, - uoči Velikog petka, pre no što propevaše prvi petli, dođe na to zborište i sam Veliki Đavo - onaj koji je starešina svih zlih duhova i crnih čarobnika po svetu. Čarobnikova ćerka, razume se, bila je takođe tamo - cela šuma bila je puna čarobnika, vračeva, veštica, gatara i vračara. - Devojka je bila najlepša od svih i dopade se Velikom Đavolu. I on se njoj svideo. Za trpezom sedeli su jedno pored drugog i pričali cele noći dok su se drugi veselili. Tada je devojka doznala najveće tajne čarobnjačke nauke i razumela mnoge tamne stvari o kojima se čak i ne pominje u knjigama. - Otada devojka i Veliki Đavo počeše češće da se sastaju. Ako ne svake noći, ono bar svake druge. Đavo je išao da sačeka devojku pod velikim orahom kraj tvrđave. Čarobnica je izlazila jednim podzemnim hodnikom da se sastane sa njim. Oni su u toku noći obilazili zajedno sva zborišta. Posećivali su mnoge podzemne dvorce, pećine i kule u kojima su se skupljali đavoli, đavolice, čudovišta, čarobnice i veštice. Tamo su se zabavljali, pevali, igrali i veselili se do zore. Ujutru devojka se nalazila u svojoj postelji, u dubokom snu. - Starom čarobniku bilo je sve to poznato. Obaveštavali su ga njegovi robovi - duhovi. Bilo mu je teško što će devojka prodati svoju dušu đavolima, te - kad umre - duša će joj lutati po mračnim i rđavim mestima i stradati dok ne iskupi svoje grehe. Noću, kad bi mu kći izišla, on je silazio u njenu sobu, škropio njenu postelju svetom vodicom, ali se kapljice pretvarale u plamičke i progorevale postelju. - Odlazio je tamo izjutra, dok ona spava. Kadio tamjanom njenu sobu i prskao bosiokom svetu vodu. Tada bi devojka počinjala da se trza u postelji, kao da leži na žeravici, a zatim da pušta užasne krike i da se baca kao luda. Starac je uvideo da više ničim ne može da joj pomogne. On je mnogo puta govorio strogim glasom ne bi li je trgao s rđavog puta, ali ona mu se smejala u oči, Čak mu se hvalila da zna više tajni od njega ili ma kog drugog čarobnika. O Bumbaru i njegovoj tajni - Jednoga dana čarobnik doznade da će Veliki Đavo doći da provede noć u sobi njegove kćeri. On se spremi da ga uhvati i veže na čaroban način. Kad devojka iziđe da sačeka pod orahom đavola, njen otac uđe u njenu sobu, nacrta unutra na pragu strašnu zvezdu sa pet krakova, od kojih beže zli duhovi i ode te se sakri u hodniku za vratima. - Kad je đavo došao s devojkom, on uđe u sobu, ali ostade na pragu kao zakovan, zato što nije smeo da prekorači strašni znak. Devojka je već bila unutra i čekala gosta. U to vreme čarobnik požuri da nacrta istu zvezdu i sa spoljne strane praga, a posle se sakri u jednom uglu. - Zatvoren sa dve slike đavo je drhtao od straha, ali nije imao snage da ih preskoči te nije mogao ni da uđe u sobu ni da iziđe iz kule. Devojka ga je gledala začuđeno i nije razumela ništa. A on je stojao nepomičan i nije mogao da odvoji pogled od strašnih slika. No i čarobnikova ćerka vide ih najzad i seti se da je to nacrtao njen otac. Ona se sagnu da izbriše slike, ali je videla da je nemogućno; koliko god je snažnije pritiskala, toliko se dublje urezivala čarobna slika. - U to vreme vrata se otvoriše s velikim treskom i u sobu uđe stari čarobnjak. On izreče gromkim glasom jednu strašnu zakletvu i Veliki Đavo se pretvori u bumbara, sačuvavši na leđima i na trbuhu znak svoje vlasti. Čarobnik ga uze u ruku i odnese u svoju kulu. Ali nekakvim tajanstvenim mađijama devojka uspe da pomogne svome ljubljenom da pobegne i đavolski bumbar izlete kroz prozor. - Pošto je mađija bila upola rasturena, njena snaga se okrenula protiv samoga čarobnika. On se razbole. Mogao je da ozdravi samo onda kad neko uhvati onog bumbara. Uveče bumbar polete da potraži svoju ljubljenu, ali pogreši i ulete u tvoju sobu. - Ti sad razumeš, moje dete, kakav je to bumbar i zašto ga traže i otac i ćerka. Onaj ko ulovi tu bubu može da dobije veliku vlast ako razume mađije. Kroz njega on može da prinudi sve zle duhove da ga slušaju i da mu služe kao robovi. Zato ga čarobnik traži neprestano po svima sobama dvorca. - I drugo ću ti nešto reći, dodade monah, - Otkad Velikog Đavola lišiše vlasti, pošto je preobražen u bumbara, - čudovišta koja su mu potčinjena ne znaju više šta da rade. Po svetu je nastao veliki nered. Kugin duh ide kuda hoće. Duh rata kosi koga hoće, Duh smrti naleće na svakoga ko mu se dopadne. Ti duhovi su ostali bez gospodara, te se čude šta da rade. Ako čovek zna kako da postupi pomoću tog bumbara, on može da zavlada celim đavolskim carstvom i da postane najmoćniji od svih čarobnika. - Ali to je opasni posao, sine moj, i ti ne treba čak ni da pomišljaš na to. Zapamti da svi čarobnici - čak i dobri među njima - umiru od tuđe ruke, ili ih ljudi nalaze raskomadane od nevidljivih zločinaca: duhovi se uvek svete onome ko ih primorava da mu služe. O čarobnom oružju Bila je duboka noć kad je monah svršio svoju priču. Starac je dopratio Carevića do njegove sobe i još jednom mu napomenuo da je mađija nešto opasno, - da se ne zanosi njom. Mladić je te noći spavao dobro. San mu je bio lak. Sutradan straže mu saopštiše da je čarobnik cele noći tražio nešto po čitavom dvorcu; on je zahtevao da uđe i u prestonu dvoranu ali su mu stražari pregradili put. Bio je toliko ljut zbog toga da kad je pošao u kulu zaplašio je i dvorjane i stražare pa i samog Carevića predočavajući nesreću koja može da im se desi. Kad je to čuo, mladić je otišao kod mlade čarobnice. Ona ga je dočekala sa velikom radošću, zato što je mislila da dolazi da joj kaže gde se nalazi bumbar, - Da li ti je nešto rekao moj otac? zapita ona Carevića. - Doznade li gde se nalazi đavolski bumbar? - Sve znam. Znam i to što ti nisi htela da mi kažeš. Doznadoh i kakav je to bumbar i odakle je došao i kud je otišao. Devojka se zbuni pred tim rečima, pogleda Carevića s nevericom i reče: - Ne verujem da ti je moj otac sve kazao. Ne čini li ti se da te je slagao? Kaži mi onda odakle se pojavio bumbar? - Iz podzemnog carstva, odgovorio mladić. - Ali pre no što je postao bumbar on je bio đavo, gospodar svih đavola. - Dobro, reče devojka još više zbunjena. - Tako je. Ali gde je sad bumbar? - U dvorcu, odgovori Carević. - U mraku je, u toploti na skrivenom mestu. Kaži mi ti sad kako da odem do Kuge. - Reći ću ti, odgovori devojka, - ali to će biti doveče kad svi pospe. Da te ne bi videli stražari da izlaziš iz tvrđave, ja ću te izvesti jednim podzemnim tajnim hodnikom. Ona je tako rekla zato što je mislila da će ona dok Carević ode u Kugin dvorac i dok se vrati, uspeti da nađe đavolskog bumbara i da rasturi mađiju. A Carević je opet mislio da će kad ode do Kuge, od nje doznati šta treba da čini s bumbarom. Taj dan mladić je proveo u svojoj sobi. Bilo je vlažno i maglovito. U dvorištu se nisu pokazivali ljudi. Čarobnik nije dolazio njemu. Bio je samo monah. Carević mu ne reče da ima nameru da ide Kugi, ali zapita šta je najbolje da čovek učini ako zapadne u veliku opasnost a niotkud ne vidi pomoći. - Zar ne znaš? reče začuđeno ispovednik, - Ma u kakvu strašnu opasnost da zapadne čovek, treba da se nada u Boga. Njemu treba da se moli i pomoć će odmah doći. Ako pomeneš Božje ime dobronamerno i s verom i prekrstiš se, zlo te neće snaći. Ali srce treba da ti bude čisto, nikome da ne misliš zlo, da govoriš istinu - to ti je prva zaštita. I zločinac može da se moli Bogu; ali - ako on pozove Boga da mu pomogne u zlu - da li će ga Bog čuti? Neće, razume se. Ima ljudi koji pale tamnjan u svojim sobama, da bi prognali zle duhove. Tamnjan pomaže. Ali ako je duh zla ušao u čovekovo srce, on ne može da se odagna tamnjanom. Posle toga starac je održao Careviću čas određen za taj dan, pa je otišao. Kad je počelo da se smrkava, mladić je izneo iz svoje sobe sanduče sa bumbarom i stavio ga u jednu torbicu koju je obesio o svoje rame. Osim toga uzeo je nekoliko zrnaca tamnjana i stavio ih u džep. Okačio je o grudi jedan zlatan krstić koji mu je bio ostao od majke. Posle se molio Bogu da ga čuva od svakodnevnog zla i otišao čarobnici. Devojka ga je čekala. Ona mu dade da obuče pancir od kornjačinih krljušti i da metne na glavu šlem od morskih školjki. Opasa mu jedan mač od kosti rečnog konja. Posle ga izvede kroz tajni hodnik izvan tvrđave, odvede ga pod veliki orah i reče mu: - Srećan put! Čim izvadiš mač, javiće ti se jedan šaren konj. Ti ga uzjaši i on će te odneti vrlo brzo u Kugin dvorac. Tamo ćeš sići i sakriti mač u korice. Konj će se izgubiti. U dvorcu možeš da ostaneš koliko hoćeš - nema od čega da se plašiš. Pri povratku opet ćeš izvaditi mač i uzjahaćeš konja. Ali jedno da zapamtiš dobro: ne treba da se okrećeš nazad, ma šta se događalo, niti pak ikom da progovoriš reči. O staklenoj gori Rekavši to, čarobnica se pozdravila s Carevićem i otišla, a on se prekrstio pa izvukao mač. Odjednom pred njim se javio veliki konj, išaran crnim i belim prugama kao neka zebra. Konj je bio bogato osedlan. Jedan krupan crn čovek držao mu je uzde. Konj je gledao Carevića pravo u oči - pokorno i krotko, kao što verno kuče gleda svoga voljenog gospodara. Carević uzjaha konja i uze uzde. Rob se izgubi, a konj polete kao strela. Mladić je gledao kako se pod njim brzo javljaju i iščezavaju veliki osvetljeni gradovi sa visokim zamcima, crkvama i kulama, kako se blistaju široke reke, bistra jezera i burna mora, kako niču borove šume, granate palme. Posle počeše da se javljaju široka polja s visokom travom, a za njima obla brda pokrivena peskom. Dugo je putovao Carević. Oko ponoći stigao je do jedne staklene šume. Drveće je bilo kao od leda sve od tankog kristalnog leda. Po lišću mu je blistala svetlost punog meseca. Dune li mesec sve grane i lišće zazvone. Kad je krenuo kroz šumu, konj uspori svoje korake. - Mora da je Kugin dvorac blizu, pomisli Carević. Ali u to vreme ču se iza njega neki vrlo tužan glas. Odjednom vetar se utiša. Stakleno drveće prestade da zvoni. Konj pođe sasvim lagano. A tužni glas progovori: - O, daleki viteže! Ne znam ko si, ali te molim - pomogni mi! Čuj moj plač, smiluj se na mene! Jedan zao čarobnik zakova me za ovo drvo, zaveza me zmijama za njegove grane. Samo tvoje oružje može da me otrgne. Nemoj me prolaziti: sažali se na mene! Čuvši ova jadikovanja Carević oseti da mu se srce steže od bola. Bilo mu je žao da prođe pored te nepoznate žene i da joj ne pomogne. Ali u istom trenutku sinuše mu kroz glavu čarobničine reči: da ne treba da se okreće ma što se dogodilo. - Ko zna, pomisli on, - da ovi tužni uzdasi i plakanje nisu lukave prevare? I on potera svoga konja napred ne okrećući se. O pustinji Dugo je još putovao Carević. On je prolazio iznad zaleđenih mora i drhtao od hladnoće. Konj ga je nosio iznad vulkana koji su se pušili, iznad zapaljenih gradova, iznad krvavih polja po kojima se vodio rat. U svanuće pokazala se beskrajna pustinja. Ovde-onde videle se visoke piramide od peska koji je preko noći nagomilao vetar. Čulo se kako negde daleko riču lavovi. Izgrejalo je sunce i cela pustinja pocrvenela. Po pesku zablistali veliki dijamanti, rubini i topazi. Oni su svetleli toliko jako da su zasenjivali mladićeve oči: on nije mogao ništa da vidi. U jednom trenutku konj opet uspori svoje korake. - Mora da je Kugin dvorac negde blizu, pomisli i ovoga puta mladić, Ali konj je neprestano išao, nije se zaustavljao. Odjednom Carević oseti u vazduhu nekakav snažan i prijatan miris, toliko snažan i prijatan miris da mu se u glavi zamaglilo od njega. U istom času čuo se iza sebe glas koji je pevao neobično lepo: rekao bi čovek da je to glas nekoga anđela. Carević se zaboravio slušajući taj glas i čak nije primetio da se konj zaustavio i čeka da se potera. A čudni glas pevao je u to vreme: - O, ti čudni viteže, iz daljine! Samo okreni glavu da vidiš kakva te lepotica zove! Nema nigde lepše na zemlji od mene. Ako si pošao da tražiš sreću i radost, hajde sa mnom! Moje carstvo je zlatno. Moja lepota sija kao sunce. Zar ne čuješ moj glas? Ja sam carica zlatne pustinje. Hodi, ne prolazi! Slušajući taj zanosni glas, Carević je mislio koliko mora da je u istini lepa ona koja peva tako. On čak za trenutak reče sebi: - Kud sam ja krenuo? Šta mi treba ta užasna Kuga i šta ću da radim kod nje? Zar nije bolje da se okrenem i vidim kakvu mi sreću obećava ova devojka sa anđelskim glasom? Ali nešto mu je došapnulo da će pogrešiti. On se zamislio. Setio se da ne treba da se okreće niti da progovara. - Biće da je i ovde neka prevara! - pomisli ponovo on i udari konja da pođe. Tada konj polete i pustinja se uskoro izgubi. O podzemnom carstvu Carević je još dugo putovao sve po nenaseljenim mestima. Prošao preko prostranih ravnica obraslih ogromnim pečurkama, debelim kao drveće; posle ušao u jednu šumu od paprati: svaka paprat bila je visoka koliko topola; posle ga konj poneo preko jedne zamrzle reke, po čijim je obalama štrčalo šiljato kamenje, poređano kao zupci u češlju. Odjednom se smrklo. Postalo je tamnije od najmračnije noći, ništa se nije videlo. Vazduh je bio gušći, te je konj jedva išao, a Carević nije mogao da digne ruku - toliko je bio težak vazduh oko njega. Na nebu se pokazao ogroman krvav polumesec, pa su i zvezde bile crvene kao krv. U to vreme konj je bio prevalio greben jedne visoke planine. Kad su prešli s onu stranu planinskog bila, konj je ponovo pojurio. Nije više bilo teškog, hladnog vazduha. Careviću dosadilo da jezdi. I on pomisli: - Mora da je taj prokleti Kugin dvorac negde na kraj sveta. Šta mi je trebalo da pođem tamo? Ali u tom trenutku osetio je da konj ponovo usporava hod. Pred mladićem se pojavilo jedno veliko jezero: dokle je mogao da pogleda čovek očima samo se voda videla, a kraj jezera se gubio. Konj je već išao sasvim polako, a kad je stigao do jezerske obale, konj stade. Carević nije znao šta treba da radi. Tada se odjednom pojavio kao iz zemlje crni rob i uhvatio uzde konja, a gospodaru dao znak da siđe. Mladić sišao i stavio mač u korice. Tada se konj izgubio, a rob poveo svog gospodara pokraj jezera. Stigli do jedne velike stene u vidu čovečje lobanje; vali su udarali o stenu i razbijali se s velikim pljeskom. Crni čovek napravio rukom nekakav tajni znak i tiho izgovorio neke reči na nepoznatom jeziku. Stena se odmah razdvojila, otvorio se u njoj dug hodnik osvetljen ognjenim morskim zvezdama i koralnim cvetovima koji su se prostirali sa strane kao goruće ruke. Po zidovima i tavanu hodnika blistale su velike vodene školjke koje su prosipale mirnu plavu svetlost. Carević i rob uđoše u podzemni hodnik, i malo posle stigoše do jednih stepenica koje vode naniže. Stepenice su bile strme. Carević je bio jako umoran te je jedva išao, pridržavajući se jednom rukom za zid. A crni rob išao je toliko brzo da je uskoro iščezao niza stepenice i mladić ostade sam. O blistavoj morskoj školjki U to vreme svetlost koja je dolazila iz hodnika sasvim oslabi. Stepenice su bile mračne i po njima se ništa nije videlo. Carević se uplašio. On je išao naniže sasvim polako, sa stepenice na stepenicu, oslanjao se o zidove, ali nije znao gde će ga dovesti strme stepenice. Činilo mu se da će mu svakog trenutka noga stati u prazninu i on će nekud potonuti. Odozgo više nije padala nikakva svetlost. Mladić je osetio strašan umor i zaustavio se na jednom stepeniku da se odmori. Ali u to vreme iznenada mu potamne pred očima. Stepenicama dunu odozgo snažan hladan vetar, besno dunu i diže Carevića sa stepenika na kome je bio. Mladić oseti kako leti dole niza stepenice, ne mogući da se uhvati za zid. Dršćući od straha on je jedva uspeo da se zadrži na jednoj poširoj zaravni i da se odupre rukama o stenu. Ali vetar je produžavao da fijuče i da mu probija telo hladnim iglama. Carević se prilepio uza zid i sav se tresao. U jednom trenutku vide kako počeše da plove nad njim dva plamena koji su dolazili pozadi njega, negde izdaleka. Oni su bivali čas jači čas slabiji. Čas se približavali čas se udaljavali. I Carević ču glas koji je pevao tiho negde za njim: - O, nepoznati viteže! Ovde je opasno! Okreni se te uzmi moju svetleću morsku školjku, da vidiš šta ti je na putu! Ova pesma je zazvučala kao spasenje za uplašenog Carevića. On je bio zaista u nepoznatom podzemnom carstvu gde je mogao da postane plen smrti. Nevidljiva devojka koja je pevala bila je spremna da mu da svoju morsku školjku kojom će osvetliti sebi put niz tamne stepenice. Ali odmah posle toga on se setio čarobničinog naloga i rešio se da se ne okreće. Tada je glas sasvim oslabio, zanemeo i svetlost iščezla. Na stepenicama se ponovo zamrači. O dvorcu naslade Carević je opet počeo da silazi strmim stepenicama. Ali sad je išao mirnije, a i stepenice su bivale sve šire. Vetar se utiša. Negde odozdo poče da dolaze snažni talasi prijatne toplote. U jednom času blesnu silna svetlost na stepenicama. Carević vide da pred njim ponovo stoji rob i drži veliku zapaljenu buktinju. Ubrzo nestade stepenica, rob se izgubi, a Carević se obrete u velikom podzemnom Kuginom dvorcu. On uđe u jednu široku dvoranu koja je sva bila iskićena pozlaćenim ljudskim kosturima. Na nekim od lobanja bile su carske krune, na drugim - šlemovi viteza, a na trećim - lavorovi venci. Ti kosturi bili su poređani jedan do drugoga po zidovima. Okolo njihovih ruku i nogu obavijale su se šarene zmije, a iz očiju i usta izvirivale su škorpije. Drugi kosturi bili su stavljeni na stolice po dvorani. Oni su sedeli kao živi ljudi, samo što nisu govorili. Neki su bili ogrnuti carskim plaštovima i držali u svojim koščatim rukama vladarska žezla. Na kostima drugih videli se zarđali panciri, - ovi su držali mačeve i koplja, a treći su sedeli za jednim stolom nadneseni nad neke velike knjige, kao da čitaju ili pišu. Usred ovog odeljenja bio je jedan veliki mrtvački kovčeg od crnog granita. Na njegovom poklopcu nalazila se jedna zlatna čaša, a na njoj je pisalo: I malo i veliko traži samo mene; o, viteže, snaga ti je još mlada, gle - koliko duša padoše slomljene: u borbi za mene postadoše prah. Uzmi me: moje ime je Naslada. ti prođe kroz nečuvene promene, ali ne saznade, šta je to strah. Carević pročita te redove, pogleda još jedanput veliku zlatnu čašu i pomisli: - Ovaj natpis laže. Ja sam prošao zaista kroz mnoge prepreke dok sam stigao u ovu dvoranu, ali ne mogu reći da se nisam plašio. Sećam se dobro da sam se nekoliko puta jako uplašio. A i našto mu je naslada? Ne, vredi sve truda za čim čezne svet - da se čovek bori i da strada za to. Meni treba da vidim Kugu: zato sam pošao. On je prešao veliku dvoranu, pa pošao napred, kuda je vodio jedan širok hodnik. Dvorac tuge Na kraju hodnika pokazala se nova vrata i Carević je ušao u drugi dvorac. Zidovi su bili obloženi crnom kadifom, pod zastrt debelim zastorima na kojima se videle izatkane žute ljudske lobanje na crnoj osnovi. Do zidova bili su veliki prestoli od slonove kosti, ukrašeni zlatom, sedefom i dragim kamenjem. Na njima su sedeli zamišljeni ljudi - mladići, odrasli i starci, - svi odeveni u skupocene haljine. Oni su ćutali. Kad je ušao Carević, svi su podigli glave, zagledali se u njega, ali mu ništa nisu rekli. Tela su im stajala još onako nepokretna kao u početku, samo su im se glave okretale da vide šta će da uradi mladić. Svi su ličili na lutke - toliko su nepokretno sedeli na svojim prestolima. Carević ih je gledao jedno po jedno. Svi su oni bili zamišljeni, utonuli u duboku tugu. Pogledi su im bili kao pogledi umirućih ljudi. Na glavama su imali krune, a pred nogama svakog od njih sijale su gomile zlata i dragog kamenja. Ali tužni ljudi nisu ni pogledali svoje blago. Usred dvorca izdizao se iznad nekoliko stepenika prazan presto. Na jastuku od bledo žute svile ležala je čudno lepa kruna, a do nje veliko zlatno žezlo na čijem se vrhu nalazio krupan crn dijamant. Na jednom od stepenika koji su vodili ka praznom prestolu pisalo je: "Ti si ušao u mračno i ćutljivo Carstvo Tuge. Pisano ti je, viteže, da izvršiš slavna dela i velike podvige. Ovo dragoceno žezlo određeno je za junaka kao što si ti, koji se ničega ne plaši. Nemaš radi čega da ideš dalje. Sedi na ovaj presto: postaćeš car u Carstvu Tuge". Carević pročita natpis, pogleda u ljude koji su sedeli oko njega, pa pomisli u sebi: "Nije za mene ovaj presto. Ne razumem zašto sede ovi ljudi ovde i zašto su toliko zamišljeni!? Šta će mi takvi mrtvi podanici. Šta će mi presto Tuge?! Ja sam došao da vidim Kugu, a ne da vladam lutkama.". I on iziđe iz dvorane. Dvorac mudrosti Pred Carevićem prostre se novi hodnik - svetao, išaran belim i plavim kvadratnim pločicama. Prođe on njime i stiže do treće dvorane. Taj dvorac bio je dugačak i tesan - ličio je na hodnik. Na sredini se nalazio jedan oluk kojim je tekla voda bistra i studena. Dvorana je ličila na planinsku pećinu. Zidovi su bili obrasli zelenilom, krupnom mahovinom i gorskim cvećem. Mali plavi, žuti i beli cvetovi davali su prijatan i svež miris. U vodi su plivale raznovrsne ribe: zlatne, srebrne, crvene i bele. Carević uhvati jednu od njih, ali ona se odmah pretvori u kamen. On je baci u vodu i riba odmah ožive i poče da pliva. Na kraju dvorane izdizala se visoka ispucala stena. Iz pukotina plavičastog kamena padali su bujni mlazevi vode, a na steni se videla ispisana slova, dosta izlizana od vode. Tu je pisalo: "Ti ne požele ni Carstvo naslade, ni Tuge. I dobro si učinio. Ali još mnoga te iskušenja očekuju ubuduće. Opasnim mestima i opasnim ljudima odlaziš ti, o nepoznati viteže. Da bi se zaštitio, srkni sa ovog izvora. On se zove Tajna. Carević je bio mnogo umoran. On pogleda izvor pa pomisli: - Kako sam ožedneo, neće biti zlo da srknem ove vode: bistra je i hladna. Neću govoriti niti ću se osvrtati. Najzad i voda Tajne pomoći će mi da ne izdam ono što znam i što ću ubuduće naučiti. Kad se osvežim, ponovo ću potražiti Kugu. I on se naže nad izvor, umi se i popi malo vode. Ali - kako se bio nagnuo - sanduče se iskliznulo iz torbe i palo u vodu. Carević se trgao odmah i pokušao da ga uhvati, ali ono je bilo teško i odmah potonulo u izvor. Nije bilo nikakve nade da će ga izvaditi, pošto je izvor bio vrlo dubok. U jednom trenutku Carević je video sanduče na dnu da blista kao mali biser, a posle toga ono je potonulo još dublje i on ga izgubi iz vida. Stojeći kraj izvora Mudrosti mladić se zamisli - isto kao oni ljudi koje je video malo pre toga u susednoj dvorani. Stojao je on - i nije znao šta da radi. Činilo mu se da nema radi čega da ide dalje. On se užasno rastuži. Poče da prebacuje sebi što nije savladao žeđ i što je za trenutak zaboravio torbu sa sandučetom. Uprkos stroge zapovesti starog kaluđera, Carević se nadao da će doznati u Kuginom dvorcu šta da uradi sa đavolskim bumbarom da bi dobio vlast nad svim duhovima. Ta ga je nada krepila u svim opasnostima i zato je on žurio idući iz jedne dvorane u drugu. Pošto je izgubio sanduče, trebalo je da se mladić odrekne svoje nade. Kod njega je bio ostao samo ključić, čiji su krajnji zupci obrazovali krst. Ali šta će mu on kad je sanduče potonulo toliko duboko da se čak više i ne vidi? O Kuginom dvorcu Pošto je duže razmišljao, Carević najposle poverova da je sve izgubljeno i reši da ode. On pođe kroz jedna vrata koja su bila otvorena prema njemu i uđe u jednu vrlo veliku dvoranu. Tamo je Kuga dočekivala svoje goste. Toga dana bio je petak i u Kugin dvorac bilo je došlo vrlo mnogo sveta. Dvorac je bio prepun. Tamo su se bili skupili svi đavoli i đavolice. Bilo je mnogo čarobnika, vračeva, gatara i gatarica, čudovišta i kepeca. Bilo je osim njih i duhova bure, bolesti, nesreće i mnogo drugih još, koje niko nije znao kakvi su. Svi su pogledali začuđeno Carevića i niko od njih nije mogao da razume kako je dospeo ovamo taj nepoznati vitez i šta traži kod njih. No mladić ih pogleda redom i uputi se polako, smelim koracima, put velikog prestola na kojem je sedela domaćica - Kuga. Ona je bila ogrnuta carskim plaštom, a na glavi je imala veliku krunu od srebra i sedefa. Te večeri Kuga nije bila toliko užasna kao što se pokazivala noću po gradu, kojim je lutala i morila narod. Carević se približio prestolu, zaustavio se i pogledao netremice Kugu - pravo u oči. Svi gosti i gošće gledali su ćuteći da vide šta će posle toga da se dogodi. U očima im je blesnulo ljubopitstvo. Kuga je zapitala Carevića zašto je došao i šta traži od nje. Kad je govorila iz usta i nozdrva izlazili su joj zeleni plamenovi. Ali oni nisu mogli da opeku mladića jer su ga čuvale čarobne haljine. On je ćutao i spokojno čekao. Po drugi put Kuga ga zapita šta traži u njenom dvorcu. Mladić joj ni tada ne odgovori. Tada se ona naljutila i naredila mu: ili da odgovori, ili da napusti odmah dvorac. Ali Carević je još jednako ćutao i gledao je. Kad su to videli svi koji su bili okupljeni u dvorani, počeli da sikću i da prete vitezu, ali Kuga im dade znak da ućute i spokojnim glasom obrati se Careviću i reče mu: - Nepoznati viteže! Vidim da si smeo, jer se nisi plašio da dođeš iz dalekog kraja, gde se nalazi tvoje carstvo, u ovaj čudan zamak do koga se dolazi preko vrlo velikih prepreka i opasnosti. Po svemu vidim da se razumeš i u mađije, jer inače ne bi se snabdeo tim volšebnim haljinama i čudotvornim koščanim mačem. Ja znam da si jedan od putujućih viteza Crne Perunike, jer vidim na tvom levom ramenu sliku perunike napravljenu od crnog dijamanta. Ovi moji poštovani gosti skupili su se večeras u mom dvorcu na gozbu pošto će mi se večeras veriti kći. Ona će izabrati onoga koji joj se bude svideo. Ti si dostojan gost, i ja te pozivam da ostaneš tri noći - da se veseliš s nama. Rekavši to, Kuga je ponovo sela na svoj presto a Carević se udaljio. O gošćenju u Kuginom dvorcu Mladića je zanimalo da vidi šta će se zbiti posle toga, zato je ostao u dvorani, mada mu se Kugini gosti nisu svideli. Oni ga opkoliše i počeše da ga ispituju kao da su jeli i pili sa njim zajedno čitavu godinu. On je ćutao. Na neke se osmehivao, a drugima odgovarao rukama. Posle nekog vremena u dnu dvorane otvorila se velika vrata i na pragu se pojavio jedan crni pajac u svilenim haljinama. On je držao štapić od srebra na čijem vrhu se nalazio slepi miš od crne kosti. Kepec se poklonio gostima i oni se uputiše vratima. Carević je pošao sa njima. Svi su se gurali. Svaki je žurio da iziđe napred. Ušli su u jednu dugačku i široku trpezariju gde su bili poređani dugi stolovi, zastrti crnom čojom, a na poslužavnicima od kornjačine školjke crne sluge u crnim haljinama postavljali su topla jela. Svako je sedao tamo gde mu je pokazivala jedna crna visoka đavolica koja je imala dva pozlaćena roga na glavi. Careviću je bilo određeno da sedne između dve čarobnice - jedna je bila stara druga mlada - a prema njemu sedeo je jedan ogroman bradati đavo i držao u ruci jedan dugačak bakarni trozubac. Postavili su mnogo koječega, ali to je Careviću bilo odvratno i on nije hteo da jede. Činilo mu se da su jela zgotovljena od ljudskog mesa i krvi. Zato je jeo samo hleb. Ali, još pri prvom zalogaju video je da u hlebu nema ni trunke soli. Posle malo našao je u jednom zalogaju nešto što je mirisalo na krv - ljigavo i kiselo! Smučilo mu se i on prestade da jede. Crne sluge šetale su uslužno i punile svaki prazan sud. Oni su i vino posluživali u ljudskim lobanjama, ali ono je bilo kiselo, te carević nije mogao da srkne više od jednog gutljaja. A međutim svi drugi halapljivo su jeli i pili - i hvalili ukusna jela i pitkost vina. Mnogi od njih su se čak vrlo rano napili i počeli da pevaju. Čarobnice između kojih je sedeo carević mislile su da je gluvonem. One su ga podsećale pokretima da treba da pojede sve što je postavljeno i da popije vino da ne bi uvredio i razgnevio Caricu Kugu. Ali on napravi znak da nije gladan i one pojedoše njegovo jelo i podeliše njegovo vino. Večera je trajala dugo. Gosti su bili vrlo halapljivi. Jedni su jeli i pili, drugi pevali, treći razgovarali i smejali se. Kad se svršila večera dve čarobnice koje su sedele s jedne i druge strane Carevića takođe počeše da razgovaraju. One su govorile glasno: mislile su da vitez ne čuje. A on je sve slušao i pamtio. Razgovor čarobnica - Odakle si ti, sestrice? pitala je stara veštica devojku. - Došla sam preko devet mora, odgovorila je mlada čarobnica. - Ja sam iz one zemlje gde ljudi uprežu puževe da oru. - Zaista? Ti si onda iz daleka! - A ti odakle si, sestrice? zapita devojka. - Ja dođoh preko četiri planine. U našoj zemlji već tri godine pada ognjena kiša, te ljudi nemaju šta da jedu. Došla sam da molim Velikog Duha Vetra da progna tu kišu sa moje njive da bi rodilo žito. Prodavaću po zlaticu zrno, te ću imati čitavu plevaru zlatica. A zašto si ti došla, sestrice? - Zašto? Godinama doleću nam rode, velike kao medvedi i gladne kao prosjaci. Pojedoše nam sve puževe. Pa sam došla da pitam da li ima neko sredstvo da ih potamanim. - Naći će se sestrice, rekla je veštica - Ali ko će da ti kaže? Dok je dolazio nekada Veliki Đavo na skupove sve nam je kazivao i bilo nam milo da mu služimo. A sad? Ko da nas posavetuje kad njega nema? - Da, rekla je uzdišući devojka, - nema ga. Od onog dana kad ga zatvoriše u bumbarovu školjku sve pođe naopako. Nema više reda u svetu - radi svako kako mu na um padne. - To htedoh i ja da kažem, dodade starija. - Svi luduju, niko ne gleda posla. Ali brzo će se svršiti ovaj nered. Još tri dana imaćemo da pričekamo. Ako se dotle Veliki Đavo ne mogne osloboditi mađija, izabraće na njegovo mesto drugog. - Tako je, reče mlada čarobnica. - Ali kako da se oslobodi? Ko može da mu pomogne? - Teška je to stvar, reče baba. - Duh mu je zatvoren u bumbarov oklop. Ako bumbara uhvati neki iskusan čarobnik, prekrstiće mu noge i zalepiti tamjan na štit na leđima gde je naslikana dvoroga glava. Tada će se Duh osloboditi. Ali to može da bude tek četrdesetog dana. A i čarobnik će za tu pomoć sigurno potražiti velika obećanja od Velikog Đavola. Neće mu dati oklop dok mu se ne zakune da će ispuniti svoja obećanja. - Tako dakle? zapitala je začuđeno devojka. - Ali šta mu treba bumbarev oklop kad je Duh slobodan? - Šta? odgovori veštica. - Ti si još mlada pa ne znaš te stvari. Ako čarobnik zadrži oklop on će biti u stanju da zatvori u njega Velikog Đavola kad god hoće. A ako ga Đavo uzme od njega, izgoreće ga na vatri od smrčeva drveta, vrbovog granja i suhoga lišća od kukureka. Tada će se mađija rasturiti. - Pa zar ne mogu da nađu negde tog bumbara? zapita mlada čarobnica. - Još nije nađen, odgovori baba. - Koliko ga čarobnika traže! Niko ne može da ga nađe. A ima i nešto drugo: Kuga, izgleda, ne želi da Veliki Đavo bude oslobođen. Ona kroji neke planove, kakve - ne mogu još da znam. - Ali, recimo, da se Veliki Đavo oslobodi. Zašto da daje obećanja onome u koga je oklop? Zar ne može da pošalje nekog đavola da ga otme? - Ne vredi, sestrice, ne vredi. Mađija se neće pokvariti ako oklop bude uzet na silu, na prevaru, ili krađom. Onaj ko je oslobodio Duh treba da vrati oklop đavolu dobrovoljno. O Kuginoj kćeri Slušajući ove reči Careviću je bilo strašno krivo što je ispustio sanduče sa đavolskim bumbarom. - Kakvu bih vlast imao, reče on u sebi, - da imam ono sanduče! Šta mi je trebalo da pijem vodu sa onog prokletog izvora koji kao da je za podsmeh nazvan - bogzna od koga - izvor mudrosti! U to vreme zasvira muzika. Crne zavese sobe podigoše se i ukazaše se svirači. Oni su bili crvenokošci, žutokošci i crnokošci; jedni goli, drugi - obučeni u životinjske kože, treći - iskićeni perjem. Jedni su svirali u duge pištaljke od čovečjih kostiju, drugi duvali u gajde, treći udarali u bubnjeve ljudskim karličnim kostima. Nekoliko kepeca ljuljali su u tom trenutku ljudske i majmunske skelete, po čijim su rebrima i čeljustima visila okačena zvonca i zvonila. Tri četiri majmuna svirali su u gusle koje su bile prevučene krokodilskom kožom. Desetinu mršavih đavola strugali su na violinama čije su, strune bile navijene na tigrovske zube. Čula se užasna melodija - nešto što je treštalo, pištalo i bilo neharmonično. Đavolima i čarobnicima ta se muzika sviđala, ali Carević nije mogao da je podnosi - glava ga je zabolela slušajući. On odahnu kad svirači prestadoše i kad se zavesa spusti. Tada se otvoriše druga vrata i otud se pojavi Kugina kći, koju su vodili dva đavola raskošno odevena. Na njihovim glavama - među rogovima - nalazila se po jedna zapaljena buktinja, učvršćene na srebrnoj kruni. Buktinje su davale žmirkavu crvenu svetlost i ogroman dim. Od njih je letala po vazduhu čađ. Kugina kći bila je retka lepotica, bar tako se Careviću učinilo, i to ga je jako začudilo. Ona je bila lepša od svih carica na zemlji. Nije ličila na Kuginu ćerku, već na anđela. Bila je obučena u tamnoljubičaste haljine, o vratu joj je visilo šest bisernih ogrlica, a nad bujnom kosom blistala je kruna od crvenih i belih korala, učvršćenih zlatnim i srebrnim žicama u vidu cveća i lišća. Kad je Carević nju video, srce mu zalupa kao da ju je dugo vremena očekivao. On se čudio sebi, i nije mogao da shvati šta se to sa njim zbiva. O verenicima Kugina kći ušla je svečano i lagano pogledala sve goste. Oni se razdvojiše na dve strane, da bi joj načinili put. Devojka prođe između njih, klanjajući se levo i desno i zatim sede na jednu visoku stolicu. Tada se gosti razdvojiše. Desno od stolice postaviše se muškarci, a levo - žene. Počeše svi da razgovaraju - napravi se velika galama. Neki su se čak svađali, ko zna zbog čega. Posle nekog vremena pojavi se isti onaj kepec sa žezlom, onaj koji je pozvao goste u trpezariju. On napravi naročiti znak svojim žezlom i svi ućutaše. Bilo je došlo vreme - da Kugina kći izabere sebi muža, da se sa njim veri. Čarobnici, đavoli i drugi verenici počeli su da nameštaju svoje haljine, da glade brkove i da popravljaju bradu - ne bi li se svideli devojci. Po svemu se videlo da svaki smatra za veliku čast - da postane zet Carice Kuge. Neki čak izvadiše ogledalo i počeše da se lickaju. U to vreme kepec napravi nov znak žezlom. Bio je došao trenutak za izbor. Trebalo je da svaki muškarac prođe pored gostiju, da poljubi ruku caričici i da odgovori na pitanja koja će mu ona zadati. Svi su se gurali da bi što pre došli na red. Carević ostade najposle. Prolazili su zamišljeni čarobnici u skupim haljinama, izvezenim zlatnim širitima, ili obučeni u teške mantije, obložene svilom natmureni đavoli u šarenim odelima sa žezlima, vilama ili trozupcima u rukama, iskeženi gatari sa debelim kožusima, vračevi obučeni u vezena odela, sa velikim svilenim čalmama, iskićenim skupocenim kamenjem; posle njih se ređali raznorazni kepeci, trbušasti ili suvonjavi, jedni - kao žabe, drugi kao komarci, odeveni u duge haljine od kašmirske vune; komedijaši slični majmunima, u odelu pola zelene, pola purpurne boje, sa širokim kapama iskićenim velikim, tršavim perima od noja; za njima su dolazili mali duhovi Zemlje, s bradom pet puta dužom od njih, s velikom glavom i dugim crvenim nosom; oni su bili obučeni u haljine koje su ličile na otrovne pečurke: sa crvenim i belim lopticama; posle su dolazili visoki duhovi Vatre, obrasli u dugu žutu dlaku; odela su im bila vatreno crvena, razdeljena i raširena na dve strane; posle su prolazili bledi duhovi Vode, obučeni u svilu koja se prelivala kao sedef; kosa im je bila ukrašena koralima, a brada - morskim zvezdama i vodenim pužićima; najposle su došli razni duhovi vazduha, bure, vetrova, požara, bolesti, bede, zlih susreta - i mnogi još koje Carević nije mogao da prati i zapamti. Veridba Svaki od tih verenika zaustavljao se pred Caričicom Kugom, cerio se, govorio joj s osmehom, praveći pri svakoj reči dubok poklon i gledao je lukavo u oči da bi razumeo, da li joj se dopao. Devojka se klanjala lakim poklonom svakom od njih i davala mu znak da prođe. Tako su se izređali svi. Kugina kći nije izabrala nikoga. Na prstu joj je još stajao veliki zlatan prsten, sa likom čovečje lobanje i dva rubina u očnim dupljama. Od svih muškaraca samo još nije bio prošao Carević. On je stojao i nije znao - da li da ode pred caričicu ili ne. Svi su gosti gledali na njega. Carica Kuga gledala ga je prekornim pogledom zbog njegove neodlučnosti, pa i njena kći je pogledala s vremena na vreme na njega. I on shvati da treba da ode, da ne bi uvredio domaćicu. Odlučnim korakom približi se mladić Caričicinoj stolici, poljubi joj ruku i pogleda je u oči. Ona mu se učini izbliza još lepša. On pocrvene od zbunjenosti i obori pogled zemlji. Devojka zapita Carevića ko je on. On joj ćuteći pokaza sliku crne perunike na svom levom ramenu i svoj koščani mač. Devojka klimnu odobravajući glavom. Posle ga zapita otkuda dolazi. On pokaza rukom uvis, a onda mahnu šakom: hteo je da kaže da je putovao dugo, pošto je iz dalekog carstva. Devojka odobri i to. Posle zapita Carevića gledajući ga netremice u oči, bi li imao smelosti da živi sa njom u podzemnom carstvu gde je strašno, a i život nije kao na zemlji. Mladić uhvati za balčak svoga mača, odvažno koraknu napred i pogleda devojku pravo u oči. Njoj se i to svide. Najposle, ona se nasmeja i zapita ga zašto ćuti: da se nije rodio nem, ili je posle onemeo, ili je dao reč da ne govori izvesno vreme. Carević ukrsti dva kažiprsta pred svojim ustima, a posle ih razdvoji i ponovo pokaza sliku svoje perunike i svoj mač. Po tome znaku svi razumeše, da - dok vitez nosi pancir i mač on je dužan da ne progovori ni reči. Kugina kći složi se i sa tim. Posle skide prsten sa svoga prsta i stavi ga Careviću na ruku. On joj zahvali poklonom, ali nije imao svoga prstena - da joj ga da u zamenu: ni na um mu nije padalo čak kad je polazio iz očevog carstva da će se veriti, te da ponese prsten. A devojka je očekivala ćuteći. Pa ne samo ona, već i njena mati, pa čak i gosti shvatiše viteževu nezgodu. Žene su ga sažaljivo pogledale, a muškarci počeše da podgurkuju jedan drugog, da se zlobno potsmevaju i da dobacuju: - Gle'te ovog verenika: došao na veridbu bez prstena! Hi, hi, hi! Ha, ha, ha! Bez prstena! Oni su tako govorili, razume se, iz zavisti. Vitezov prsten Ale, eto ti, dok su se muškarci podsmevali Careviću odjednom, kao iz zemlje, iziđe onaj snažni crni rob koji je držao mladiću konja i koji ga je bio doveo u dvorac. On podnese svome gospodaru jednu crnu koščanu kutiju. Carević je otvori - i šta ugleda? U njoj zablista, kao velika zvezda, zlatan prsten sa ametistom u sredini a naokolo behu dijamanti,. Svi gosti pogledaše začuđeno. Shvatiše da je vitez čarobnik, čim ima tako tajanstvenu poslugu. Niko ne šapnu, niko ne otvori usta. I muškarci i žene gledali su kao poraženi. U to vreme rob iščeznu, kao što se bio i javio, a Carević stavi prsten Caričici na prst, uhvati je pod ruku i tako pod rukom obiđoše dvoranu, a svi gosti ih pozdraviše. Prsten koji je mladi vitez poklonio svojoj verenici, blistao je toliko jako, da su sve svetiljke velike dvorane potamnele pred njegovim sjajem. Carević je bio u tom trenutku toliko srećan, da zaboravi i na opasno carstvo u kome se nalazio, i đavolskog bumbara koga je bio izgubio, i čarobnog konja, i crnog roba, pa i samu čarobnicu koja mu je dala čudotvornu vitešku opremu. On zaboravi za trenutak - može se reći, i oba obećanja: da se ne okreće natrag, i da ne izgovori ni reči! Ali se dogodilo tako da je verenica ćutala, te nije trebalo da on progovori, niti je pak bilo potrebno da se okreće. A i brzo zatim Carević se opomenu i reši da više ne zaboravlja svoja obećanja. Kad veridba bi svršena, otpoče novo gošćenje - još raskošnije od večernjeg. Kepeci se iznova razmileše. Gostima su nalivali crno i žuto vino - i oni su pili neprekidno, dok se svi nisu napili - i muškarci i žene i deca! Veliki Duh Vode - mlad čovek - nije hteo da pije. A Carević je samo s vremena na vreme srkao - i to vrlo malo, koliko da ne uvredi svoju verenicu i njenu majku. Približavala se ponoć. Carica Kuga iziđe sa svojom ćerkom i đavolima - dvorjanima, da naredi da se spreme postelje i sobe za goste. Tri dana i tri noći trebalo je da graje veridbena svečanost sa gozbom. Carević ostade sam kod gostiju. Oni su pevali nekakve divljačke pesme - ludačke i kreštave; cepali svoja grla, plazili jezike, krivili lica kao majmuni, zadirkivali jedan drugog. Užasna muzika zasvira ponovo, muškarci i žene počeše da igraju i da se klate. Samo Veliki Duh Vode sedeo je zamišljen, ni s kim nije govorio, već samo s vremena na vreme stavljao na svoje uvo jednu dugačku pozlaćenu morsku školjku. Carević je gledao rasejano oko sebe. Sve mu se činilo glupo. Hteo je da iščezne, ali nije znao kako da to učini: trebalo je bar da se pozdravi sa Kugom i njenom ćerkom, sa kojom se tako nerazmišljeno verio. Posle nekog vremena Veliki Duh Vode približi mu se i tiho reče: - Nepoznati viteže! Uzimam slobodu da te zamolim za jednu veliku uslugu. Ja sam sin i naslednik Velikog Morskog Cara. Sa ovom školjkom slušam sve što se događa u moru. Večeras sam čuo, da je moj otac na samrtničkoj postelji: ranio ga je jedan vodeni stanovnik - i, izgleda, da je rana neizlečiva. Bilo bi ludo da se nadam da ću na svojoj dvokolici, u koju su upregnuti delfini, moći da stignem na vreme do dvorca Morskoga Cara. A ja sam prestolonaslednik i treba da primim krunu i žezlo iz ruku svoga oca koji je na umoru. Inače, biću lišen carske vlasti. Znam da vitezovi Crne Perunike imaju mač kojim su u stanju da dozovu odmah najbržeg konja. Ja neću da se zadržavam u dvorcu svoga oca. Pomogni mi, pozajmi mi svoj mač samo za jednu noć, ja ću ti se odužiti čime god mogu. Careviću je bilo žao Velikoga Duha Vode slušajući ga kako govori. On odmah skide svoj mač i pripasa mu ga. Duh iščeznu u istom trenutku. Kada je prošla ponoć, u dvoranu uđoše crne Kugine sluge i pozvaše goste da pođu na spavanje. Za svakog je bila zasebna soba: toliko mnogo soba je bilo u podzemnom dvorcu! Carevića odvedoše šest raskošno obučenih slugu u jednu veliku odaju bogato ukrašenu. Tamo je bila lepa postelja sa crnim svilenim baldahinom i kroz jedan veliki prozor ukazivala se noć. Tajanstveno su blistala, nekakvom naročitom svetlošću, za Carevića do tada neviđena polja, planine, jezera i šume: to je bilo podzemno carstvo, gde su živeli svi duhovi koji su na zemlji nevidljivi. Strašni čuvari odaja za spavanje Kugine sluge se raziđoše. Carević je bio užasno izmoren od dugog putovanja i od onoga što se dogodilo u dvorcu. On je dremuckao na postelji onako obučen, ali nije mogao da zaspi. Mnogo čudnih stvari se odigralo sa njim, tih dana, mnogo što-šta novo je video i čuo, te nije mogao još ni da poveruje da je sve go istina, a ne nekakav čudan san. Glava ga je bolela, možda od vina, možda od galame i proklete muzike, a možda i od umora. Posle nekog vremena, otvoriše se vrata, uđe Kugina kći, požele laku noć svome vereniku, poljubi ga nežno, i ode. Ostavši sam Carević ugasi svetiljku, ali reši da ne spava, već da samo malo odrema, Izvesne stvari u toj sobi uplašiše ga, a druge su mu se činile vrlo čudnovate. Tako, na primer, kad je seo na jedan kraj postelje, ona se odmah razdvoji na dvoje i pod njim zinu veliki otvor, nešto kao dubok kladenac. Malo je trebalo pa da Carević padne u ambis. On skoči - i rupa se zatvori. Zapali svetiljku, ali ne vide ni traga od nekakvog otvora na podu. Ustade. Ali čim se približi do jednog od uglova, vide tamo - kako nepokretno stoji - jedan ogroman crni čovek, čije su oči svetlele u mraku, a posle primeti da u svakom od četiri ugla sobe stoji po jedan takav džin. Oni se nisu videli kad se zapali svetiljka, ali čim se ugasi, oči su im počinjale da sijaju. Carević je dobro video kako im se pri disanju diže grudni koš, i čuo kako im škripe rebra kad udišu i izdišu vazduh. Posle nekog vremena, kad slučajno podiže oči tavanu, mladić vide da se na krovu otvara jedna ogromna kvadratna rupa; učini mu se da nekakva nepoznata stvorenja silaze i pentraju se po izbrazdanim zidovima. Ko su oni, on nije mogao da odredi, ali ovde-onde u rupi se videlo nekoliko plamičaka koji su se palili i opet se gasili. Vitez mraka i paž greha Zagledavši se u mrak, Carević ču korake koji su mu se približavali sa svih strana sobe. Osvrtao se ali nije mogao da vidi ništa. A čudnovata stvorenja, koja su menjala svoj izgled, sve više su silazila i pentrala se po zupčastim ivicama visokog otvora. Čulo se kako grebu noktima po zidu; neka su se čak toliko približavala do njega, da je mogao i da ih razgleda: jedni su ličili na ogromne mrave sa očima kao staklene lopte; oklopi im svetlili kao čelik. Drugi su imali izgled skakavaca, ali iz usta im se pružali dugi oštri zubi; treći su bili kao krilate zmije - oni su leteli po vazduhu iznad samog njegovog lica i od njih je strujao odvratan zadah. Carević nije bio toliko hrabar koliko ga je hvalila Kuga: on je drhtao od straha, hladni žmarci podilazili su mu po leđima: opkoljen tolikim čudovišnim stvorenjima, on reši da napusti tu užasnu sobu. Ali čim stiže do vrata vide, da iz četiri ugla odmah iziđoše crni ljudi i zaustaviše se nasred sobe sa isukanim mačevima. Carević potraži svoj mač, ali se seti da nije kod njega. On se još više uplaši. Uhvati za bravu, ali vrata su bila zaključana. Zaustavi se kod vrata - i nije znao, u svom očajanju, šta da radi. Tada crni džinovi sakriše svoje mačeve i odoše na svoja mesta. Carević shvati da je Kugin zatvorenik; trebalo je da ostane zato što nije mogao da izmisli nikakvo sredstvo za bekstvo. On sede pored prozora. Zapevaše prvi petli. Spolja dunu jak vetar i jedan čudan vitez prođe. On je jezdio na crnom konju, u ruci je držao veliki buzdovan, bio je obučen u crnu gvozdenu košulju, a na glavi je imao srebrni šlem. Lice mu je bilo zamišljeno, konj mu je išao polako. Za njim je prošao nosilac oružja, koji je jahao na velikom crnom jarcu. Paž je bio mlad, obučen u šarene haljine. Na glavi je imao šarenu čalmu; sav je bio bogato okićen. Lice mu je bilo nasmejano, on je držao rukama veliki buket kukureka i orhideja i nešto tiho govorio svome gospodaru. Konjanici nrođoše polako i izgubiše se u jednoj gustoj šumi. Pošto su se oni izgubili, zasvira rog sa vrha otvora koji je bio iznad Carevićeve postelje i jedan od četiri crna ispolina približi se do mladića sa isukanim mačem i gromko reče: - Gospodaru! Prođe vitez mraka i paž greha. Zasvira prvi rog, Moja straža je svršena. Ja odlazim. Šta zapovedaš? Podzemne stepenice Na te reči Carević ne odgovori ništa. On je bio rešio da ubuduće bude oprezan i da pamti šta je obećao čarobnici. Kad je razumeo da više nema posla, crni ispolin siđe u četvorougaonu rupu što se otvarala pod Carevićevom posteljom i izgubi se, a rupa se odmah za njim zatvori. Carević se umiri. On čak leže na postelju i uspe malo da zaspi. Ali san mu je bio lak - brzo se probudi. Kad je ustao, on slučajno pritegnu jedan kraj postelje i rupa na podu se otvori. Carević se nadnese nad nju i vide da naniže vode stepenice: nekoliko prvih stepenica videle su se, a druge su se gubile u mraku. Njega je kopkalo da razgleda te podzemne stepenice. Pođe njima i stiže do jednog pretsoblja, gde je bilo sasvim mračno i vlažno. Poče da pipa po zidovima, ali nigde nije mogao da napipa vrata. Kad mu oči svikoše na pomrčinu, vide da je predsoblje dugačko, da su mu zidovi dosta visoki i glatki, a pod od ploča poređanih kao kocke na šahovskom polju. Do samih zidova ove su se ploče sastajale tako, da su obrazovale po jedan veliki crni kvadrat, u čijoj su se sredini primećivala ploča svetlije boje. Razgledajući zidove i pod, Carević stupi na jednu od tih svetlih ploča. Iznenada celo se pretsoblje zaljulja, sve ploče počeše da skaču, a u zidu pade polako ka podu izvesna pregrada, te se otvoriše vrata. Pregrada iščeznu u pod kao da je nije ni bilo. Carević se uplaši i povuče nazad. Uklonivši se sa svetle ploče, pregrada se ponova pokaza iz poda, diže se i brzo zatvori otvor. Sve se to dogodi tako neočekivano za Carevića i toliko ga porazi da on nije uspeo ni da razgleda šta se nalazi iza vrata. Koliko je mogao da primeti tamo je gorela vatra; plamenovi su se izvijali uvis - crveni i zaslepljujući - i doticali se kamene tavanice. Takvih vatrenih stubova bilo je mnogo - oni su išli jedan za drugim, u dva reda, čak do kraja dugačke prostorije. Do zidova su stojali naoružani ljudi, sa bakarnim pancirima i izgledalo je da čuvaju vatru. Oni su bili nepomični, kao da nisu živi, već izliveni od metala. Bilo je i drugih stvari, ali Carević nije uspeo da ih dobro vidi. Učinilo mu se da u dnu odaje skače nekakvo čudovište slično krilatom jarcu; ono je igralo među plamenovima, okretalo se, poletalo naviše. Iako su ta vrata bila vrlo malo otvorena, iz njih pokulja u pretsoblje teško isparenje koje udari Carevića u glavu. On oseti da će se zagušiti; požuri da se popne u spavaću sobu zato što se plašio da će, ako ostane u pretsoblju, umreti od zagušljivosti. O vitezu rata i pažu gladi Izišavši iz podzemlja, mladić vide da tri crna džina stoje kraj njegove postelje i gledaju dole niza stepenice. Ali odmah posle toga oni odoše na svoja mesta i otvor se izgubi.Vitez je bio jako iznemogao. On se kao mrtav prostre na postelju i utonu u težak san. Trgao se kada su zapevali drugi petli. Tada je ponova čuo snažno fijukanje vetra koji je pištao i hučao. Carević pogleda kroz prozor i vide da prolazi novi konjanik a za njim juri paž. Taj vitez je bio obučen u bakarni pancir, na glavi je imao zlatan šlem, a u desnici širok krvav mač. Lice mu je bilo ljutito, on je gonio snažno svoga konja. Za njim je proleteo paž jašeći na dvogrboj kamili. On je bio odeven u dugu žutu haljinu, opasan užetom. Lice mu je bilo užasno i natmureno; u ruci je držao veliki kantar - i rapavim glasom pričao nešto svome gospodaru. Oni su brzo iščezli u jednu peščanu pustinju. Pošto su se udaljili, zasvirao je po drugiput rog sa vrha dotičnog otvora i drugi od četvorice uinova sa isukanim mačem stade pred Carevića. On mu je rekao: "Gospodaru, prođoše vitezi Rata i Paž Gladi. Zasvira drugi rog koji bdi cele noći na vrhu kule. Moja straža je svršena. Odlazim. Šta ćeš mi zapovediti?i Carević ni njemu ne odgovori ništa. I taj ispolin siđe stepenicama četvorougaonog otvora i izgubi se negde. O crvenoj ženi Carević se spusti odmah za isposlinom - da vidi gde će da uđe. On siđe brzo stepenicama, obre se u pretsoblju sa šarenim pločicama, ali ne vide nikoga. To ga jako začudi. On je stojao, čekao, ali niko se nije pokazao. Tada stade na drugu od svetlih ploča. Na susednom zidu opet se ukaza otvor koji je vodio u neku novu veliku prostoriju. Ovoga puta, Carević se ne povuče odmah natrag, već razgleda pažljivo prostoriju. Ona je bila svetla. Svetlost je dolazila sa tavanice i strujala u talasima. U dnu nje nalazio se visok kameni sto a na njemu je ležao mrtav čovek, sasvim go, blede kože; duga kosa mu je padala u kovrdžama po stogu, a riđa brada bila je krvava. Oko mrtvog čoveka bilo je nagomilano cveće i zelenilo. Veliki buketi jorgovana, jagorčevine i đurđevka bili su naslagani, grane ucvetale višnje, i breskve ležale kraj njih. Pred stolom igrale su devojke. Uhvaćene za ruke, one su igrale kolo. Po stepenicama koje su vodile ka stolu sedele su crnokože robinje i svirale na harfe, udarale u daire i pevale. Od njihovih pesama Carević je čuo samo - "Veliki Đavo umre. Veliki Đavo je mrtav" A na vrhu najvišeg stepenika, tačno pored stola, na kome je ležao čovek, igrala je lepa, crnooka devojka u crvenoj haljini, sa vencem od karanfila u kosi i širokim pojasom oko struka. Ona je ličila mnogo na mladu čarobnicu iz dvorca i Carević ju je dugo gledao, ali nije mogao da razazna da li je zaista ona, pošto je bila daleko. U početku žene nisu primetile da su vraga otvorena i da ih gleda tuđi čovek. Ali posle nekog vremena crvena žena primeti Carevića i odjednom prekide svoju igru. Ućuta muzika. Igrači ostadoše kao prikovani na svojim mestima. Svi najpre pogledaše devojku, a zatim Carevića. Nastade strašan tajac. Mladić nije znao šta da radi. U tom trenutku dogodi se nešto sasvim neočekivano. Čovek koji je ležao polako se diže, sede, okrete se otvoru i pogleda Carevića. Oči su mu bile crne i ogromne. One su svetlile kao žeravice. Ruke su mu bile duge - kao u majmuna, sa kandžama na prstima. On spusti jednu ruku na rame crvene žene a drugom pokaza na začuđenog mladića. Tada devojka pođe napred pravo ka otrovu. Oči su joj sevale od gneva. Carević je video kako mu se približava i sva drhti. Ona je ličila na zmiju naočarku, koja se zagledala u nekog goluba, sleđenog pred njenim ukočenim pogledom; telo joj se uvijalo, ruke joj se grčile i ispružale, noge joj klizile nečujno po kamenom podu. Kad je stigla na rastojanje od dva-tri koraka do otvora devojka se zaustavila, digla se na prstima i raširila ruke kao da se sprema da poleti na mladića. On tada shvati da se pred njim ne nalazi prijateljica - čarobnica, već sasvim neka druga žena, besna i opasna. Seti se tada reči staroga ispovednika i prekrsti se rekavši u sebi: - Molim ti se, Bože, sačuvaj me! I odmah između njega i crvene žene spusti se crni oblak. Ništa se nije videlo. Carević oseti da mu se u srcu vraća pređašnja hrabrost; krv u žilama, koja kao da se bila sledila, poteče bujno; on skoči i vide da se iz poda ponova podiže pregrada i zatvori prolaz. O vilezu smrti i pažu bede Posle toga mladić se vrati u spavaću sobu. Telo mu je još drhtalo, ali kad leže umiri se. Vreme je prolazilo. Propevaše treći petli. Ponova se začu kako vihor fijuče i leti ka podzemnom dvorcu. Treći konjanik prođe. On je jahao na sivom konju, pancir mu je bio posrebren, a šlem - olovno siv. Ovaj vitez držao je dugu oštru kosu. On je terao svoga konja umerenim hodom i lice mu je bilo mirno. Njegova krupna prilika sedela je teško i nepomično na sedlu; po svemu se videlo da vitez nešto razmišlja. Malo dalje od njega jezdio je golobradi riđi mladić - nosilac oružja, jašući na belom slonu. Mladić je bio obučen u crne haljine, preko kojih je bila prevučena jedna mreža; imao je šlem od kože i šarenih ptičjih perja; on je nosio u desnoj ruci jedan peščani časovnik. Suhim glasom ovaj paž govorio je lagano i odmereno svome gospodaru. Oni zagaziše u jedno zamrzlo jezero i izgubiše se. Tada treći put zasvira rog čuvara koji je čuvao Kugin dvorac od neprijatelja i obaveštavao svaki ulazak i izlazak. Jer ti su strani vitezovi i paževi, kako je po svemu izgledalo, izlazili iz Kuginog Dvorca. I eto, gde i treći crni džin stade sa isukanim mačem pred Carevića i izgovori gromkim glasom sledeće reći: - Gospodaru! Prođe Vitez Smrti i Paž Bede. Treći put otsvira trubač sa kule. Svrši se i moja straža. Ja sam te cele noći čuvao, ali ti nisi mogao da zaspiš. Sad odlazim. Šta ćeš mi zapovediti? Carević ne odgovori ni ovom ispolinu ništa. Straža se izgubi. U to vreme poče da sviće. Vrata na spavaćoj sobi se otvoriše. Uđoše trinaest crnih paževa koji su donosili haljine mladom Careviću. Novosti iz kneževog carstva Paževi opkoliše Carevića. Jedan ga je polivao da se umije, drugi brisao, treći mu mazao lice, vrat i ruke mirišljavim uljem, što mu je bilo vrlo prijatno. Oni su tražili da mu skinu pincir, da ga obuku u raskošne haljine koje su bili doneli, ali on nije dao. Tada mu obukoše nove haljine preko pancira. Jedan ga je spremao a drugi mu je držao ogledalo od uglačanog bakra - da se ogleda. Carević je bio odeven u čudnovate haljine od kadife, svile i kože koje su se spuštale u mnogo bora; po njima su visili obešeni razni ukrasi od zlata i srebra - srca, zvonca, praporci, lančići, loptice i drugo. Sve mu se to činilo smešno, ali nije imao kud - trebalo je da se pokori tuđim običajima u toj podzemnoj državi. Posle toga paževi su ukrasili mladića ogrlicom od krupnog korala i sedefnih pločica, a na ruke mu stavili široke grivne od srebra i skupocenog dragog kamenja. S takvim nakitima on je postao još smešniji. Ali u tom trenutku mladiću nije bilo do smeha; on se bio duboko zamislio, mnogo je želeo da se ukloni iz ovog Dvorca, naseljenog neprijatnim ljudima, da se vrati u svoju domovinu, da ponova počne da živi kao ranije, da zaboravi sve ovo što je bio video i preživeo otkako je napustio dvorac svoga oca. Ali kako da iziđe iz podzemnog carstva kad nema koščanog mača pomoću koga bi mogao da dozove krilatog konja? Carević je počeo da postaje nespokojan. Dokle će da čeka na Velikog Duha Vode? Da neće sin Morskoga Cara, kada nasledi presto svoga oca, da zaboravi na obećanje i da se ne vrati? Dok je mladić razmišljao o svemu tome, trinaest paževa iščezoše. Svanu dan. Tada četvrti crni džin izvadi svoj mač, stade pred Carevića i reče mu suhim glasom: - Gospodaru! Zašto ćutiš? Svi gosti odoše. Doveče će se ponova skupiti u Dvorcu, ali svi su vrlo ljuti što nisi hteo da kažeš nikome od njih ni jedne reči. Sad se svrši i moja straža i ja odlazim. Šta ćeš mi zapovediti? Ali ni njemu Carević ne odgovori ništa. Džin se izgubi i mladić ostade sam. Bilo je već sasvim svetlo, ali sunca nije bilo: u podzemnom carstvu nikada sunce ne izgreva. I Carević je zažalio za svojom domovinom, gde je sunce veliko i svetlo, šume rosne, prohladne i zelene, a jezera bistra, hladna i blistava. Ničega sličnoga nije bilo u podzemnom carstvu. Ovde je on video kroz prozor okamenjene sive šume, zamrzla mrtva jezera, široke kamene pustinje i kao pepeo izgorela polja. Teška tuga spopadala ga je i on je čak zaplakao. Jedna krupna suza kanu mu iz oka. Tamo gde je ona pala na veliku tigrovu kožu prostrtu po podu, izbi odjednom plamen - i odmah se javi crni rob koji je držao uzde čarobnog konja. Rob stade pred mladića i pogleda ga začuđeno. Očevidno on ga je smatrao za čarobnika, a znao je da i čarobnici - kao stanovnici podzemnog carstva - ne plaču ni zbog čega. - Ne budi tužan, gospodaru! reče mu rob. - Ja ti donosim novosti iz tvoje domovine. Šalje me naša gospodarica, verenica Velikog Đavola, da ti kažem važne stvari. Tvoj otac Car velike države, gde zru narovi i smokve, vratio se noćas iz rata. Kuga više ne mori narod u onom carstvu i svi su srećni. Ali gospodarica mi je naredila da te zamolim da se vratiš brzo, zato što tvoj otac ima na svojim grudima užasnu ranu. Čarobnik ne može da mu pomogne ničim. Ovih dana trebalo je da se skupe lekari i vidari celoga carstva - da vide šta ko može da učini. Stari kaluđer kazao je da samo ti možeš da izlečiš svoga oca. Gospodarica mi je rekla da ti napomenem, da se posle sedam dana navršava tvoje punoletstvo, te treba da se vratiš u dvorac jer niko ne zna gde si se izgubio i svi su očajni što ne mogu da kažu tvome ocu ništa o tebi. Ona me zamoli da ti kažem još nešto. Kod tebe je bilo nekakvo sanduče. Ne treba da ga otključavaš ovde, već da ga nosiš njoj. Rekavši to, crni rob se izgubi. Carević ostade kao gromom pogođen. Rešenje saveta Da je zavisilo od mladića, on bi pošao odmah, ali koščani mač nije bio kod njega. On je mislio na svog oca koji je ležao ranjen - može biti na samrtničkoj postelji - i koji neće dočekati sina. Bilo mu je još teže kad se setio reči koje mu je rekao rob, da samo on može da izleči Cara. Pala mu je na pamet i devojka čarobnica, koju je crni čovek nazvao verenicom Velikog Đavola. Tada mu neočekivano sinu jedna misao: da nije devojka poslala roba da ga prevari, samo da se što pre vrati i da joj da bumbara, te da on oslobodi njenog verenika? Carević nije znao da li s pravom sumnja ili mu je rob kazao istinu. Ali ipak, pri pomisli da je sve što je čuo možda laž, bi mu lakše. Dok je razmišljao šta je istina a šta ne, u spavaću sobu uđe kepec sa žezlom, onaj koji je sinoć bio pozvao goste da pređu u trpezariju. On sa poštovanjem stade pred Carevića, pokloni mu se i reče: - Gospodaru, učinite mi čast da me pratite, Njeno Veličanstvo želi da govori s Vašim Visočanstvom, ako je mogućno - još sada. Carević pođe za kepecom. On ga povede; prođoše kroz mnoge zapletene hodnike i odaje dok stigoše u prostranu svečanu dvoranu, raskošno ukrašenu. Po zidovima dvorane bili su okačeni pozlaćeni skeleti čudovišta koja su živela u crnim šumama i gorkim jezerima podzemnog carstva. Po kostima tih skeleta bili su okačeni razni ukrasi. Sa tavana su visili ogromni polijeleji napravljeni od kostiju velikih čudnovatih riba, takođe pozlaćeni i okićeni sedefnim ukrasima, crnim kristalima, morskim zveadama, bisernim niskama i šarenim školjkama. Pod je bio zastrt debelim ćilimima izatkanim od morske trave. Kepec se zaustavio pred Kuginim prestolom. Kuga je ustala čim se približio Carević. On joj se pokloni i poljubi joj ruku koju mu je ona pružila. Zatim Kuga reče: - Imam da ti saopštim jednu važnu odluku. Savet mojih ministara i glavnih dvorjana - vitez Mraka, Rata i Smrti, paževi Greha, Gladi i Bede, Veliki Duhovi Vode, Zemlje, Vatre, Vazduha i devedeset poslanika zločina - skupili su se noćas i rešili da još danas obavimo tvoju svadbu sa Caričicom podzemnog carstva, mojom ćerkom. Treba da ti saopštim i to da ću sutra uveče imati veliki savet; on će izabrati zamenika Velikoga Đavola koji je lišen vlasti. Većina od mojih savetnika traži da ti budeš izabran. To je i moja želja, zato treba da se spremiš da večeras primiš bračni venac! Posle toga Kuga siđe sa prestola i povede viteza do praga prestone dvorane, a kepec ga odvede odatle do njegove spavaće sobe i izgubi se. O šarenom pužiću Carević je padao iz čuda u čudo. Tek što je izišao kepec, a u sobi na tavanu kule razleže se nekakav jak šum - kao da su dolazili neki ogromni talasi. U istom trenutku soba se ispuni malim čudnovatim stvorenjima - koji su imali ljuspastu kožu, kao ribe sa kožicom među prstima, sa dugim ljigavim repovima - kao u punoglavaca - i sa velikim ukokorenim očima, kao u žabe. Oni svi zakreštaše veselo i počeše da skaču oko Carevića koji nije mogao da shvati zašto mu se raduju. - Svakako, pomisli on, - ti đavolčići u obliku ribe misle da sam već izabran za zamenika Velikog Đavola. Lepo bi to bilo kad bi i svi moji podanici bili takvi. U to vreme međutim, šum se pojača - činilo se kao da voda vuče i prevrće ogromno kamenje, kao vihor ulete iz uspravnog otvora u sobu Veliki Duh Vode. On pruži mladiću koštani mač, zahvaljujući mu iz sveg srca i reče mu: da mu nikad neće zaboraviti tu veliku uslugu. - Ti spase reče on - celokupno moje carstvo, kojim bi zavladali moji neprijatelji da nisam otišao na vreme. Mnogo bi želeo da ti se odužim, ali za sada za to nemaš potrebe. Ipak, daću ti za uspomenu jednog malog pužića - toliko malog da možeš da ga sakriješ pod jezik. Uzmi ga i metni ga još sad u usta jer - pravo da ti kažem - niko ne zna šta ga očekuje. Ako dođe nužda da ti ustrebam, izvadi ga i duni u njega: ja ću doći istog časa k tebi... I on pruži mladiću šarenog malog pužića. Razume se ne živog, već samo školjku. On je bio mali koliko zrno od sočiva i neobično šaren. Po njemu su bili naslikana, u vrlo umanjenom obliku, sva morska čudovišta koja služe Velikom Duhu Vode. Čarobna sila toga pužića bila je u tome što kad dune čovek u njega dotrče mu u pomoć sva naslikana čudovišta, pa i sam Veliki Duh Vode dođe da ga zaštiti ili da mu pomogne. Carević se jako obradovao ovom poklonu i da ga ne bi izgubio - stavi ga pod jezik. Želeo je da se raspita kod Velikog Duha Vode da li je istina ono što mu je bio saopštio crni rob; hteo je da ga zapita i za mnoge druge stvari - o svemu što je video u podzemnim sobama, o namerama Carice Kuge, o naravi njene kćeri; ali nikako nije zaboravio dato obećanje: da će ćutati. Vidi se da je Veliki Duh Vode sve to razumeo. On pogleda pronicljivo Carevića, i reče mu: - Ima još mnogo stvari koje treba da ti saopštim, ali za neke je još rano da znaš, a druge je bolje da nikad i ne doznaš. Ono što mogu da ti kažem sada, reći ću ti. Slušaj pažljivo! O tajni podzemnih soba u Kuginom dvorcu Veliki Duh Vode poče ovako: - Ja sam te video oba puta kad si silazio u podzemlje, i on pokaza pod ispod postelje gde nije izgledalo da postoji neki otvor, toliko je dobro bio zatvoren kapak. Ti nisi video sve čega tamo ima, ali ja ću ti objasniti ono što si uspeo da vidiš. Osim one dve sobe u koje si mogao da naviriš, ima još dve. Te četiri sobe su velike ćelije Kuginog zatvora. Ima i drugih - malih ćelija, veći broj; u svakoj od njih leži samo po jedan zatvorenik; ali o njima nije dopušteno da se priča. - U prvoj ćeliji, koju si video, Kuga je zatvorila Duha Bratstva, koji je najveći neprijatelj svih zlih duhova. Nekada, kad je on bio slobodan i živeo među ljudima, ljudi su se voleli i radili bratski, pomagali jedan drugog. Bili su srećni. Ali Kuga i Veliki Đavo uspeli su da uhvate Duha Bratstva, preobraziše ga u krilatog jarca i zatvoriše u onu ćeliju. Zapališe sto i dvadeset vatrenih stubova, koji gore, a ne izgaraju; jer se naoružane straže stalno smenjuju da podlažu vatru i da čuvaju zatočnika. U onim strašnim plamenovima čovek bi izgoreo odmah, ali Duh Bratstva je besmrtan - njemu oni ne mogu ništa da učine. On je ponosan, i ma da ga stalno peku kamene ploče, te mora da potskakuje, dosada iz njegovih usta još niko nije čuo glas. Ne samo da se ne žali na svoje muke, već se čak pravi da mu je milo što skače, kao da igra. - Dovoljno ti je da znaš toliko o prvoj ćeliji. A o drugoj, koju si takođe video, evo šta mogu da ti kažem. Nad Kugom i nad svima podzemnim duhovima, pa i nad svima Duhovima Vode, Vatre, Vazduha i Zemlje, caruje jedan vrlo moćan duh - Veliki Đavo. Pre nekoliko godina on se posvađao sa nekakvim starim čarobnikom koji mu je bio učinio jednu vrlo veliku uslugu. Rećiću ti i kakva je bila ta usluga i zašto su se oni posvađali. - Veliki Đavo se izbira na sto godina da upravlja podzemnim carstvom. Ali on može da bude oboren s prestola, ako su duhovi kojima upravlja nezadovoljni njime. Na taj presto posle može da sedne čak i neki iskusniji čarobnik samo ako je primio od Velikog Đavola besmrtnost, to jest ako je stekao moć koja mu štiti telo i čuva ga od umiranja. Na takvog čoveka ne ide nikakva bolest i niko ne može ne samo da ga ubije, nego ni da ga rani; on se ne boji ni otrova, ni oružja, ni požara, ni brodoloma. - Takvu moć želeo je da dobije taj čarobnik. On je činio velike usluge tadašnjem Velikom Đavolu, a Veliki Đavo bio je tada Kugin muž - nadajući se da će ga ovaj učiniti besmrtnim. Ali Veliki Đavo se plašio da će ga, ako mu da takvu moć, čarobnik, koji se pokazao vrlo lukav, lišiti vlasti i zauzeti mu mesto. Videći da njegove usluge bivaju uzalud, čarobnik je smislio nešto drugo, mnogo sigurnije. - On se dogovorio sa Velikim Duhom Mržnje da pobune sve duhove, đavole i čarobnike protiv Velikog Đavola i da ga svrgnu s prestola. Pogodba je bila da veliki Duh Mržnje bude izabran za Velikog Đavola, a čarobnik za svoju pomoć da stekne besmrtnost. Bilo je ugovoreno čak i to: da čarobnik ne uzima vrhovnu vlast nad podzemnim carstvom čitavih sto godina, sve dok upravlja novi Veliki Đavo. O svađi između Velikog Đavola i starog čarobnika - Sve je bilo predviđeno, produži Veliki Duh Vode, - i veliki deo od onoga što je ugovoreno dogodilo se. Čarobnik i Veliki Duh Mržnje počeše da smetaju Velikom Đavolu. On pretrpe niz nesreća. Osim toga oni su tajno tutkali protiv njega sve njegove potčinjene, i njegove zapovesti nisu ovi ispunjavali kako treba. Čarobnik se bio udružio na zemlji sa jednim isposnikom - pravednim čovekom i gonio ga da po tri puta za noć čita molitve svetog Vasilija Velikog, koje su najstrašnije prokletstvo za sve đavole, naročito za Velikog Đavola. Ma gde se nalazio u tom trenutku Car zlih duhova, ma šta radio, - čim isposnik počne da čita te molitve, stanu ga probadati užasni bolovi, on bi padao na leđa, uvijao se kao opečen, pištao, puštao užasne krike, udarao i ritao svakoga ko bi mu se približio. - Svi duhovi su to gledali, i mnogi od njih dobijali su pesnice i udare nogom, kolikogod puta su pokušavali da pomognu svome gospodaru. Oni su ga mrzeli, a čarobnik i Veliki Duh Mržnje, koji su sve to bili udesili, puštali bi u podzemnom carstvu glas da je Veliki Đavo sišao s uma. Razume se da ludak nije mogao da sedi na prestolu - i ma koliko da su Kuga i njeni prijatelji objašnjavali da je gospodar duhova pametan, niko nije hteo da veruje. - Jedne noći svi ministri i doglavnici podzemnoga carstva sakupili se i rešili da svrgnu s vlasti Kuginog muža, i da ga zaključaju u jednu ćeliju dvorskog zatvora. Na njegovo mesto izabraše Velikog Duha Mržnje. Bivšeg Velikog Đavola okovaše u lance i baciše u jednu tesnu ćeliju, čije ključeve uze novi Veliki Đavo. - Od svih najviše se tome radovao čarobnik. Čim je Veliki Duh Mržnje zauzeo presto, čarobnik ga potseti da je obećao da će ga učiniti besmrtnim. Car duhova odgovori da će ispuniti to kad bude vreme: još je bilo rano. Čarobnik je navaljivao da se obećanje odmah ispuni, ali mu je Veliki Đavo naredio da odmah napusti Dvorac i da ga više ne uznemirava svojim opomenama. - Čarobnik je video da su ga drugi put prevarili, i otišao, zapretivši Velikom Đavolu. Ta pretnja nije bila samo reč. Kad se vratio u svoju kulu, čarobnik zamoli kaluđera za deliće svetog pričešća - to mu je trebalo da bi napravio mađiju kojom bi pretvorio gospodara duhova u bumbara. Ali isposnik je to smatrao za vrlo veliki greh: on nije dao čarobniku ni da izgovori do kraja. Tada on poče da uči svoju kćer mađijama. Kad je jednom pošla da se pričesti on joj poruči da ne proguta pričešće, nego da ga zadrži u ustima, i da ga posle krišom ispljuje u maramicu i njemu donese. O veridbi mlade čarobnice i Velikog Đavola - Čarobnik, produži Veliki Duh Vode, - uze delić svetog pričešća i napravi sa njim testo, umesivši prah od crnog merdžana, crvenog ćilibara, ječmenog brašna i krvi od slepog miša. Sve to on je zamesio u vidu jedne loptice i kad se osušilo istucao je u prah. Veliki Đavo, kome svi duhovi saopštavaju gde se šta događa, doznade za to ubrzo. On isprati nekoliko svojih najvernijih slugu da pronađu jednog čuvenog čarobnika Arabljanina i da mu ga dovedu u Dvorac. Arabljanin došao sa velikom radošću: za njega je bila visoka čast da ga sam gospodar duhova zove u svoj Dvorac. - Kad je čarobnik stigao, Veliki Đavo naredi da ga dočekaju kao najdražeg gosta. Priredili sy mu gozbu i dali mu velike poklone. Posle toga Car zlih duhova rekao mu da ode u zemlju u kojoj je živeo čarobnik; da se sprijatelji sa njegovom ćerkom, da joj pokaže neke čarobnjačke tajne i da je dva tri puta odvede na đavolsko zborište. Kao nagradu obećao mu je da će oteti presto arabljanskom kalifu i dati ga njemu. - Arabljanin, razume se, pristade. Čim se vratio u carstvo gde je živeo, poče da se sprema na dalek put. U to vreme Veliki Đavo slao svake noći svoje duhove da nagovaraju kalifa da pošalje čarobnika u daleko carstvo. Kalif sanjao čudne snove. Dolazili su mudraci da mu govore da treba da zaključi mir sa jednim carem i da tu stvar može da svrši najbolje samo čuveni čarobnik. Pošto se taj san ponavljao svake noći, kalif je rešio da posluša mudrace. - On pozva čarobnika i reče mu da otputuje u to carstvo kao njegov izaslanik i da sklopi sa carem savez. Čarobnik otišao, svršio što je trebalo, sastao se i sa devojkom, vodio je nekoliko puta na Đavolsko zborište, pa se vratio kalifu. Ovoga puta Veliki Đavo nije slagao. Kalif nije imao dece. Car duhova poslao Duha Ludosti da mu pomuti um. Car je poludeo i čarobnik je bio izabran na njegovo mesto. - A Veliki Đavo je počeo često da se sastaje sa devojkom. On se čak verio sa njom. Ona ga mnogo volela i radovala se što će postati carica podzemnog carstva. Tako joj je bar govorio njen verenik koji joj je rekao da ako uspe da nešto učini, on će je ne samo uzeti za ženu, već će oteti presto Kugi i postaviti nju na presto. Veliki Đavo i Kuga bili su najviše poglavice u podzemnom carstvu; devojka je znala to i drage volje je pristala da mspuni želju svoga verenika." O osveti starog čarobnika - Šta je to bilo što je trebalo da učini devojka? Bila je to vrlo prosta, ali i vrlo teška stvar. Trebalo je da ukrade od svoga oca onaj čarobni prah i da ga izgori. Ako bi izgoreo prah, Veliki Đavo bi mogao mirno da upravlja, pošto je znao da mu više neprijatelj ne bi mogao da napravi takvo testo. Kaluđer je doznao da je on nagovorio svoju kćer da ispljuje pričešće i da mu ga donese, on se žalio Caru, a Car pozvao čarobnika, izgrdio ga i zabranio mu - pod pretnjom smrtne kazne - da se ubuduće zanima ma kakvim čarobnjačkim poslovima. - Ali da se ukrade prah, bilo je vrlo teško, čak nemogućno. Čarobnik ga je nosio stalno uza se, u jednoj maloj kožnoj kesici. Jednom kad je spavao njegova kći je ušla i počela polako da pretura po haljinama da bi uzela kesicu. Ali otac se probudio, skočio i - kad je shvatio šta je htela njegova kći - udario joj dva dobra šamara, pa je najurio. - Ona to ispričala svome vereniku. Veliki Đavo je tešio da ne treba da gubi nadu: on će joj pomoći. Jednoga dana oni se dogovore da se sastanu u devojačkoj sobi, posle podne, kada je čarobnik, po običaju, spavao. Veliki Đavo obeća da će nekakvim naročitim sredstvom učiniti starčev san tako teškim da on neće ni osetiti kad mu kći uđe i ukrade prah. - Ti ćeš se možda zapitati zašto Veliki Đavo sam ne ukrade, ili zašto ne natera nekoga svoga slugu da to učini. U tome i jeste stvar, što je u prahu bilo čestica svetog pričešća, a takvom pričešću niko od zlih duhova ne može da se približi. - Ali dogodilo se baš da toga dana starac nije spavao, već kad je čuo, ko zna na kakav način, da će Veliki Đavo doći u sobu njegove kćeri, pričekao ga u kuli. Nekakvim tajanstvenim i svetim znacima on uspe da ga zatvori u sobu i pomoću praha naterao njegov duh da napusti svoje telo i da uđe u trup jednog bumbara. Tako se osvetio stari čarobnik. O tajni druge ćelije u Kuginom podzemnom zatvoru - Ali tada, produži Veliki Duh Vode, - između starca i njegove kćeri dođe do žestoke svađe. Čarobnik je hteo da uzme leš Velikog Đavola i da ga izgori, ali je devojka stala pred telo svoga verenika i nije dala ocu ni da se približi do njega. Zapretila mu da će ga ubiti ako priđe samo jedan korak. Čarobnik uvide da se njegova kći počela ponašati životinjski prema njemu, prokle je i ode. - A ona još iste noći našla Arabljanina - čarobnika na jednom đavolskom skupu i pomoću njega uspela da prenese leš svoga verenika u jednu od podzemnih odaja ovoga dvorca. Ti si video i tu ćeliju u kojoj još leži njegov leš. Oko njega danonoćno bde devojka - da neko ne bi ušao i odneo ga. Noću dolazi i sama verenica Velikog Đavola; ona tera devojke da sviraju, pevaju i igraju oko leša, ili da oplakuju njenog verenika. Primamljen tim pesmama i žaljen, duh Velikog Đavola za trenutak dolazi sebi i telo mu oživljuje; ali to traje vrlo kratko, posle toga odmah se vraća u bumbarevo telo gde ga vuče sila mađije. - Sutra uveče treba da se bira zamenik Velikog Đavola. Državni savet podzemnog Carstva rešio je da se venčaš sa Caričicom još večeras. Sama Carica nastoji na tome da se požuri. Ona ima nameru, koliko sam razumeo, da tebe predloži za zamenika Velikog Đavola. Savet može da se složi sa njom i da te izabere, ali ako se to dogodi, ti nećeš srećno carevati u podzemnom carstvu. - Naša sadašnja Carica-Kuga, koja privremeno zamenjuje Velikog Đavola, zna da ti nisi besmrtan. Prema našim zakonima presto Velikog Đavola može da zauzme samo besmrtnik. Kuga ima nameru, kad tebe izaberu, da oslobodi svoga muža zatvora, a leš Velikog Đavola da izgori. Tada će te prinuditi da siđeš s prestola u korist bivšeg Velikog Đavola; ako Carica bude nastojala kod svoga oca - kad ponovo primi vlast nad zlim duhovima - on može da te učini besmrtnim. - Ali šta ko misli da radi, ne mogu da predvidim. U ovom Dvorcu očekuju te velika iznenađenja. Ako si hrabar i ako si rešio da postaneš gospodar podzemnog carstva, ja ću ti pomoći da uspeš. To sam bio dužan da ti kažem - iz zahvalnosti za uslugu koju si mi učinio. O prekršenom obećanju, mrtvoj šumi i novim Carevićevim nevoljama Veliki Duh Vode ućuta. Iz njegovog pričanja Carević doznade mnogo što šta, ali ono što je bilo najvažnije, ne doznade: kako mu je otac i šta se dešava u njihovom Carstvu. Videći da se Veliki Duh Vode sprema da ode, on nije mogao da se uzdrži, zausti i zapita ga: da li mu je otac živ i zdrav. Ali čim je progovorio odmah se dogodilo nešto strašno. Ceo se Dvorac zaljuljao, iz osnova. Razleže se užasna grmljavina, rekao bi čovek svet se ruši. Silna oluja zavitla, zgrabi Carevića i nekuda ga ponese. Mladić poče da drhti od straha. On nije mogao da dođe sebi. Osetio je da mu nekakva strana sila zatvara oči. Posle oseti u srcu očajanje. Mahao je rukama, upinjao se da otvori oči, ali nije mogao. Pomrčina ga proguta, on polete iznad hladne provalije u kojoj su siktale zmije, letela čudovišta i zavijali krvožedni zverovi. Posle toga izgubio je svest, ništa više nije čuo niti video. Kad se osvestio i ogvorio oči, mladić vide da leži na jednom hladnom kamenu u nekoj mrtvoj šumi; oko njega nije bilo nikoga. Nebo je bilo koščano, vazduh staklen. Crno okamenjeno drveće štrčalo je okolo. U toj šumi nisu tekli potoci. Nije bilo nijednog izvora. Čak po lišću drveća nije blistala nijedna kap rose - kao da je sve od kamena, ugljena i gvožđa. Tako tužnu šumu Carević nije mogao ni da zamisli da postoji negde. On se osvrtao oko sebe, neće li videti nešto živo, ali je bilo sve uzalud. Diže se. Bolelo ga je celo telo, kao da je bio pao sa neke visine na ovu kamenu ploču. Pođe po šumi, kuda su ga oči vodile. Ušavši među crno drveće oko njega počeše da proleću nekakve krupne ptice koje su umesto perja bile obrasle dlakom kao slepi miševi. One su letele gluho, a od njihovog letenja vazduh je postajao hladan. Ukoliko je dublje ulazio u šumu, utoliko je bivalo mračnije. Posle nekog vremena toliko je postalo mračno da se ništa više nije videlo. Carević se izgubi. Uzalud je tražio put da iziđe iz strašne šume. Na jednom mestu sede da se odmori. Dugo je sedeo, ali ga umor nije prolazio. Pogleda se, bio je u pocepanim haljinama kao prosjaci koji se viđaju po drumovima. Nije imao ni koštanog mača, ni pancira sa crnom perunikom na ramenu. Osećao je užasnu hladnoću. Drhtalo mu je celo telo, zubi su mu cvokotali. Mozak mu je bio umrtvljen, ničega se nije sećao što se događalo pre toga: gde je bio, šta je radio, i kako se obreo u ovoj mračnoj i ledenoj šumi. Posle nekog vremena opet se digao i krenuo kroza šumu. Tada primeti među drvećem jednu putanju i pođe njom. Trebalo je da prođe preko mnogih krševitih mesta, da obiđe mnoge gomile stena, dok iziđe iz crne šume. Najposle se pope na jedan vrh sa koga se videlo veliko zamrzlo jezero. Carević se spusti putanjom i sede da se odmori na obali mrtvog jezera. Pojavi se mesec kao ogroman krug. Njegova hladna svetlost obasja zamrzle jezerske talase i kamene ploče po njegovoj obali. Gledajući rasejano oko sebe, Carević primeti na jednoj velikoj steni neki natpis. Slova su bila izrezana. Mesečevi zraci padali su na njih i natpis se lako čitao. O lavirintu osvete Carević pročita natpis. Na steni je pisalo: "Nesrećniče, ja ti nosim spasenje, U mojim sobama i hodnicima žive oni koji su prekršili zakletvu. Oni dolaze ovde da iskupe svoj greh podvigom ili smrću. Očajne carice ili grešni carevi idu bosi mojim podzemljem, zato što su zaboravili glas svoje zakletve. Ako želiš da iskupiš svoj greh, reci svoje ime, i uđi, ne plašeći se." Mladić je morao nekoliko puta da pročita ovaj natpis da bi ga razumeo. Toliko mu je um bio oslabio. Pod velikom stenom sa natpisom videla se jedna rupa koliko da čovek propuzi i provuče se kroz nju. Unutra je bio lavirint s mnoštvom soba i hodnika o kojima se govorilo u natpisu. Carević se reši da uđe. On pročita još jednom reči i izgovori glasno svoje ime, Pred ulaznim otvorom stene buknu veliki plamen i osvetli unutra jedan širok hodnik. Mladić uzdahnu i uđe u lavirint. Hodnik je vodio ka mnogim sobama. Na nekima bila su otvorena vrata a na drugima zaključana. Na nekoliko mesta hodnik se granao i ti drugi hodnici vodili su u suprotnim pravcima. Bilo je vrlo lako da čovek zaluta. Carević je to video i mučio se da zapamti put kojim prolazi i položaj soba i hodnika. Dugo je išao ne sretnuvši žive duše. Gde li su ti carevi i carice o kojima govori natpis? Carević nije video da s jedne i druge strane teče voda, koja je sve snažnije i snažnije klokotala. Odkuda se ta voda sticala, on nije mogao da shvati, ali na jednom raskršću zapazi da ona obrazuje čitavu reku koja se račva. Mladić reši da pođe pored nje, da vidi kuda će ga odvesti. Tako stiže do jednog širokog basena u koji se sticala voda sa četiri strane. Nad basenom se izdizao veliki svod. U jednom zidu te velike prostorije nalazio se otvor iz koga su šibali jaki mlazevi tople vode, koja je padala u basen i mešala se sa hladnom vodom. Mutna zelenikava para dizala se iz toplog izvora i tako se zgušćavala nad vodom da je obrazovala čudnovate i strašne slike. Kao da su se neka mnogokrila priviđenja ogrnuta plaštevima, s krunama na glavi, bosa, iskrivljenih lica dizala iz vode. A prema njima letela su iskežena čudovišta, sa dugim kandžastim rukama, i trudila se da ih stignu. Sva ta priviđenja gubila se pod svodom u zgusnutom vazduhu, zasićenom plavom parom. Sa druge strane pak pokazivali se likovi carica, opet bose, ali bez krila, sa tužnim licima kao da plaču. Za njima su poskakivali odvratni kepeci i zamahivali na njih bičevima l tojagama. I ta priviđenja utapala su se u paru pod svodom. O zmaju sa četrdeset glava i zarobljenim devojkama Carević se zaustavio u toj prostranoj dvorani, dok se ne razmisli kuda da krene. Nije mogao da se reši u kome je pravcu najbolze da pođe. Razum mu je teško radio, nije mogao ništa da izmisli, osećao se otupeo kao da su ga udarili po glavi. Dok je sedeo pored zida i mislio, iz vode ispliva jedan ogroman Zmaj se četrdeset glava i osam krila. Na svakoj glavi bila je po jedna kruna. Imao je osamdeset ruku, i u svakoj ruci držao po jednu devojku. Sve su devojke bile lepe, ali blede, izmučenih lica. One su gledale tužno, a neke su čak i plakale. Na glavi su imale krune. Iz očiju su im kapale u vodu krupne suze, a iz usta se odkidali uzdasi. Neke su spazile Carevića i počele da ga mole da ih izbavi. Ali on nije imao nikakvog oružja i nije mogao da im pomogne. Velika žalost pritezala mu je srce gledajući njihova patnička lica i slušajući njihove teške uzdahe. Ali, šta je mogao da radi? Pogledao ih je sa saučešćem i od stida oborio oči, jer je bio nemoćan. U to vreme Zmaj iziđe iz vode i toliko snažno lupi svojim repom, da talasi udariše o zid i povukoše i Carevića u basen, Mladić jedva uspe da se dohvati rukama za jedan kamen. Kad se okrenu, on vide da Zmaj ulazi u isti onaj hodnik kroz koji je i pre toga on sam prošao. Carević požuri da iziđe iz vode i pojuri po tragu čudovišta. Prođoše tako veliki deo hodnika. Zmaj skrenu u jedan širok otvor, koji je vodio naniže i zaustavi se pred jednim zatvorenim vratima. Mladić se plašio da ga ne primeti čudovište i da ga ne rastrgne, ali on je hteo da dozna šta će biti s devojkama. Zato se rešio da se u pomrčini primakne polako do Zmaja i da mu se oprezno popne na rep. I to uspe da učini, a da ga čudovište ne oseti. Ispe se i sede između njegovih krila. U to vreme Zmaj poče užasno da riče i vrata se otvoriše. Uđoše u jedno široko podzemlje, u kome su se videla visoka vešala, a na njima su visili ljudski leševi. Jedna od zarobljenih devojaka šanu Careviću: "Ovde vise oni, koji su pokušali da ubiju Zmaja i da nas oslobode". Posle uđoše u drugu odaju, ona je bila okrugla i prostrana. Četrdeset krilatih duhova čuvali su tu svaki po jedna vrata. Druga od zarobljenih devojaka reče tiho mladiću: "Iza ovih vrata Zmaj čuva čarobno oružje, haljine i kola onih koje si video obešene. Tu mu je zaključano i blago." Posle toga uđoše u treću i odaju, dugu kao neki hodnik. Tamo su videli četrdeset vrata, jedna do drugih. Pred svakim od tih vrata bila je jedna velika zmija, koja je siktala, i nikom nije davala da se približi. Ponova jedna od devojaka šapnu Careviću: "Evo, tu su naše ćelije, u koje nas zatvara Zmaj, po dve u svaku ćeliju - preko dana, a noću nas iznosi da se prošeta sa nama po vrtovima, sobama i hodnicima ovog prokletog Lavirinta. Preko dana on nas čuva da nas neko ne bi oteo. Nikakav mač ne može da probije njegov pancir. Ali kod njega živi jedan čarobnik; ako se sprijateljiš sa njim, on može da te nauči kako ćeš ga ubiti. Sad nemoj da silaziš sa Zmajevih leđa, već uđi sa njim u njegovu sobu, jer će te inače zmije rastrgnuti". O Zmajevom dvorskom čarobniku Malo zatim, pošto je devojka to izgovorila, Zmaj poče da spušta jednu po jednu devojku i da ih zaključava u ćeliju. Zmije koje su čuvale vrata otvarale su jedna za drugom usta i na vrhu svakog jezika pokazivao se po jedan zlatan ključ. Zmaj je otključavao njime ćeliju, a zatim ga ponova stavljao zmiji u usta. Tako je on zatvorio sve devojke. Posle toga se zaustavio u jednoj dugačkoj sobi, pred jednim širokim vratima, i ponova zarikao. Odjednom se javio visok stari čarobnik sa belom bradom. On je bio gologlav. Kosa mu je bila obrijana do glave. Imao je samo jednu ruku. On izvadi veliki ključ i otvori njime sobu koja je bila Zmajeva spavaća soba. Za čudovištem uđe čarobnik. Zmaj je bio umoran, a i spavalo mu se posle kupanja. On se prostre odmah na jednu veliku postelju od paunovog perja i tvrdo zaspa. Tada Carević siđe sa njegovih leđa i sakri se u jedan kut. Vrata su bila otvorena. Čudovište poče da rče u snu u tako snažno, da se ceo Lavirint ljuljao, i hodnidima i sobama razlegalo se njegovo rkanje kao da ogromni čekići udaraju u stenu. Čarobnik primeti Carevića i dade mu znak da mu priđe. Mladić iziđe iz svoga skrovišta i približi se starcu. On mu došanu da se podvuče pod postelju. Zmaj beše ubrzo otspavao, probudi se i ljutito pozva čarobnika. - Hej, robe! Miriše mi na čoveka. Na čoveka mi miriše. Na mladog mi čoveka miriše. Hajde, potraži svuda po sobi, gde se sakrio čovek! Čarobnik poče da obilazi po sobi, kao bajagi tražeći svuda, On je pogledao i pod postelju i dao mladiću znak da ćuti, ne mrdajući. Posle reče zmaju: - Nikoga nema u sobi. Možda negde spolja dolazi čovek. Biće da je on zamirisao. Zmaj se umirio i ponova zaspao. Ovoga puta, san mu je bio još tvrđi i duže je trajao. Ali, posle nekog vremena opet se probudio i ponova viknuo: - Hej, robe! Zašto si me slagao? U sobi se nalazi čovek. Miriše mi na čoveka. Miriše mi na mladog čoveka. De, još jednom potraži! Lepo potraži! I starac ponova počeo, kao bajagi, da traži po celoj sobi. I ovoga puta on je zavirivao pod postelju i dao mladiću znak da treba da leži nepomičan. Zatim se zasmejao i rekao Zmaju: - Vidi se da si sanjao, Nikakvog čoveka nema u ovoj sobi. Ni mladog, ni starog osim mene. Sve je potpuno mrtvilo, samo smo ja i ti živi. Tada Zmaj zaspa po treći put. Ovaj san bio mu je najdublji. Čarobnik pozva mladića i kroz jedna vratanca uvede u susednu sobu gde je samo on živeo. - Šta tražiš ovde? - zapitao ga on, pošto je zatvorio vrata. Kako si dopao u ovaj Lavirint? Kaži mi sve tačno ako hoćeš da ti pomognem. Carević zagledao starca u oči i naprezao se da se seti gde je sve bio pre nego što se obreo u mrtvoj šumi, ali ma koliko da se mučio nije mogao ničega da se opomene. O čarobnikovom pričanju i tajni Lavirinta Potpun zaborav bio je prekrio Carevićev um, on nije mogao da se seti čak ni svoga imena. Čarobnik ga je još jednom pogledao u oči pa mu rekao: - Vidim da se ničega ne sećaš. Po tome znam da si prekršio neko svoje obećanje. U ovaj opasan Lavirint dopadaju najčešće oni ljudi, koji su pogazili svoja obećanja. Oni bivaju bačeni ovde rukom sudbine, da iskupe svoj veliki greh, smelim podvigom, ili da poginu. Obično su to carevi, carice, carevići ili caričice. Zmaj čuva u ropstvu osamdeset carskih kćeri. To su sve mlade devojke i od njih crpe svoju snagu. Čim ih zagrli, deo njine mladosti prelazi na njega i one slabe, a on se podmlađuje i osnažava. Onaj koji bude poslan ovamo da iskupi svoj greh, treba da bude gotov na sve, samo da oslobodi devojke. Ako izvršiš taj podvig, mađija će se pokvariti i junak će ponova dobiti vlast nad ovojim razumom. Ako li se ne odluči, ili pak ne uspe da izvrši podvig, on će biti obešen od Zmajevih dželata. Ti si najmlađi od svih koji su dolazili ovde, Ja imam jednu kristalnu loptu, u kojoj se ogleda sve što se događa u Lavirintu. Dok si ti lutao hodnicima i sobama ja sam te gledao i pratio očima. Čini mi se da si hrabar mladić. Izaberi jedno od ovo dvoje: ili opasan podvig ili sigurnu smrt! Ne razmišljajući mnogo, Carević odgovori: - Rešen sam da izvršim podvig. Dok pored mene ima ljudi koji stradaju, ja ne mogu da živim srećno. - Vrlo dobro si rekao, odgovori čarobnik. - Zaslužio si pohvalu za te reči. Za čoveka zaista nema veće sreće od toga - nego da pomogne drugima, da budu srećni. - Ali kako ja da ubijem Zmaja? zapitao mladić. - Niko drugi osim tebe ne zna to. Devojke su mi kazale, da samo ti možeš da mi pomogneš. Molim te, pomozi mi. O zloj Carici i čarobniku U to vreme Zmaj je rkao tako, da se ceo Lavirint ljuljao kao od zemljotresa. Čudovište je duboko spavalo. Stari čarobnik odvede Carevića u jedan ugao sobe i pokaza mu veliku kristalnu loptu. Lopta je bila sasvim crna. - Vidiš li ovu loptu? zapita ga on. - Dok Zmaj spava, ona je crna. Počne li da se svetli, ja znam da se čudovište budi. Ona je sad sasvim crna i neće se osvetliti brzo. Ima vremena da ti ispričam neke stvari, iz kojih ćeš videti šta treba da radiš. Sedni! Carević sede na jednu nisku stoličicu i čarobnik otpoče da priča. - Ja služim Zmaja od pre dvadeset godina. Šta je bilo pre toga, ne znam. Ali ću ti reći šta je bilo posle toga. Nikada nisam želeo da stupim u službu kod Zmaja. Ja sam živeo u jednoj dalekoj zemlji koja se zove Haldeja. Tamo je jako toplo i ljudi provode ceo dan u kućama sa debelim zidovima od cigalja, bez prozora. Tada je Zmaj bio mlad i obilazio noću zemlju, da otima devojke. Nad mojom domovinom vladala je jedna Zla Carica; ja sam joj bio dvorski čarobnik. Ona je bila već stara. Sav narod je iištao od nje. Carica je nametala velike poreze ljudima: ona je uzimala od svakoga polovinu od njegove zarade. Živela je u velikoj raskoši, podizala velike dvorce, a na njihovim krovovima pravila vrtove, u kojima je svake noći priređivala gozbe za svoje prijatelje - Videći da je ostarila, Carica potraži od mene da joj napravim napitak za večnu mladost. Ona je od nekoga čula da čarobnici mogu da spreme napitak koji održava ljudsku mladost. Ja joj rekoh da tako nešto nije mogućno. Da ti pravo kažem, ja sam znao da napravim takve napitke ali Carici nisam hteo da pravim. Ona je imala osam kćeri, sve zle, toliko zle, da niko nije hteo da se njima oženi. A ona je bila još više zla od svojih kćeri. Da joj dam napitak za podmlađivanje, to bi značilo da se još dugo godina muči narod. A imalo je i još nešto drugo: ko napravi takav napitak, život mu se skraćuje za dvadeset godina. Zato nisam hteo. - Ali Carica je bila vrlo uporna, Ona je svakog dana navaljivala: napitak pa napitak! Ma koliko da sam ponavljao da ne znam da pravim takve napitke, ona se nije obazirala na moje reči. - Daću ti, govorila mi je - polovinu svoga Carstva, samo mi napravi. Ako ne pristaneš, ubiću te. Pošto nisam pristajao, naredila je da me bace u tamnicu. O Zmajevoj pomoći - Svakoga dana Carica je dolazila k meni i pretila mi da će me ubiti ako joj ne napravim napitak. Dade mi rok od pedeset dana: ako joj ne napravim do pedesetog dana napitak za mladost, narediće da me iseku na komadiće. Moj položaj je bio očajan. Malo je bilo ostalo da pristanem, Ali, eto, gde jedne noći (bilo je ostalo samo nekoliko dana do krajnjeg roka) u tamnici se razleže užasna buka kao da su se svi vetrovi bili udružili da zbrišu svet. Vrata moje ćelije se otvoriše i na pragu se pokaza Zmaj sa četrdeset glava. - Ima li devojaka? zapita me on. - Ima li mladih carskih kćeri u ovom Carstvu, čarobniče? - Ima, Zmaje, rekoh mu ja. - Ima ih osam, ali su zle, zle kao zmije. Što će ti? - Ne mari što su zle, reče on. - Koliko su više zle, toliko će mi biti draže. Da provedu jednu noć u mome Lavirintu, biće kao golubice. Gde su? Hajde, pokaži mi! Ja sam to i čekao. Zmaj napred, ja za njim. Prođosmo kroz podzemni hodnik. Stražari su bili premrli od straha. Iziđosmo iz tamnice, Zmaj me uhvati jednom rukom i metnu na svoja krila. - Kaži sada, kuda? reče on. Ja ga uputih ka Dvorcu, pokazah mu spavaće sobe caričica i on zahukta toliko strašno, da sam morao da zapušim uši da ne bih ogluveo. Čudovište ulete u Dvorac i poče da ulazi iz sobe u sobu. Straže su padale kao okamenjene čim bi im se približio. Zmaj je obišao svih osam soba i hvatao Caričine kćeri jednu po jednu. One su vrištale, ali on ih je stezao jako i koliko ih je čvršće pritezao uz svoje telo, utoliko je bivao snažniji, a one su slabile. U početku su mahale rukama i pokušavale da se istrgnu iz njegovog zagrljaja, ali posle su malaksavale i padale na njegove ruke. Ali čudovište se nije zasitilo. - Ima li još koja? zapita on, kad stigosmo pred Caričinu spavaću sobu. - Da me nisi slagao, čarobniče? - Samo njih osam, rekoh mu. Ali Zmaj nije verovao. - Još ih ima, mora da ima, zasikta on, - bar još jedna, evo u ovoj sobi koja je pred nama miriše mi na ženu. Miriše mi na caričicu. Ima li, a? Kaži mi, čarobniče, ima li? - Nema, nema, rekoh. - Tu spava Carica, njihova majka. Ona je već ostarila, pa mi je tražila napitak za mladost, zato me je bila i bacila u tamnicu u kojoj si me našao, - Stara ili mlada, reče Zmaj, - bar da je vidim ko je i kakva je. I on ulete u sobu. Carica poče užasno da vrišti videći čudovište. Lice joj odjednom poružne. Od užasa ona se savi u klupče na svojoj postelji. Zmaj je pogleda i videlo se da mu se nije svidela, pošto se odmah izvi i polete iz sobe napolje. - Imao si pravo, čarobniče, reče mi on kad se nađosmo izvan Dvorca. - Ona je uistini bila vrlo ružna i stara. A pošto si ti majstor da napraviš napitak mladosti, trebaćeš mi. Više te ne puštam. Od danas ćeš mi biti rob i vršiti sve što ti budem naredio. Ako nešto pogrešiš pa pokušaš da pobegneš, dobro da znaš, poješću te. O obešenima u Lavirintu osvete - Tako sam bio prinuđen da stupim u službu kod Zmaja, reče čarobnik. - Otada su se dogodile mnoge stvari koje nemam vremena da ti pričam. Zmaj je svake noći grabio po nekoliko devojaka, Kada se rešavao da iziđe iz Lavirinta, zaključavao me je u ovu sobu i otključavao tek kad se vrati. On je isisavao toliko nezasito snagu i zdravlje iz svojih žrtava, da su devojke ubrzo skapavale, makar da ih je hranio najlepšom hranom. Deset kuvara ima on, ali ništa ne pomaže. Devojke brzo umiru, jedna za drugom, i on mora prekonoć ili posle dve noći da izlazi i da traži druge, - Iz ovoga Lavirinta niko ne može da iziđe, mada svako može da uđe. Dovoljno je samo da kaže svoje ime. Na ulasku rupa je otvorena i čovek može da se uvuče u nju, ali zaželi li da iziđe, pada jedna teška pregrada i samo Zmaj može da je ukloni. Ima jedno sredstvo da se iziđe, ali to ću ti reći kasnije. - Kad vide da mu devojke venu, slabe i umiru, čudovište mi zapovedi da napravim napitak za podmlađivanje. Ja mu odgovorih da ne želim da skraćujem svoj život. Zmaj se mnogo naljutio i zapreti mi da će me rastrgnuti, ako mu ne napravim napitak za podmlađivanje. - Učini mi šta hoćeš, odgovori mu ja - Neću da ti učinim po volji. I da me rastrgneš i krv da mi kap po kap isišeš, ništa time nećeš dobiti. Ako me ostaviš u životu, ja ću te čuvati da ne dođe neko da te ubije. Čuvši to, on me ostavi na miru. - Otada prođe dvadeset godina. Četrdeset duša, sve najbolji junaci, dolazili su ovamo sa najstrašnijim oružjem na zemlji, da ubiju Zmaja da bi iskupili svoje grehove. Njihovi leševi vise u Crnoj dvorani Smrti, a njihovo oružje - omađijano i puno čudotvorne snage - leži okačeno u Zmajevoj riznici. - Niko od tih snažnih i ponositih ljudi nije me zamolio da mu pomognem. Svi su me oni gledali s prezrenjem, kao što se gleda rob. A moja glava je obrijana, ti to vidiš, i svaki može da uvidi da sam ja Zmajev rob. - Ti si prvi, mladiću, koji uđe u tamni Lavirint bez mača, bez šlema i bez pancira. Po tome što ideš oez oružja, ja sam zaključio da si vrlo hrabar. Ti si jedini koji me je zamolio da mu pomognem. Vidi se da nisi naduven, čim si gotov da poslušaš savet jednog roba. Ja ću ti pomoći. O pogodbi između čarobnika i Carevića Dok je čarobnik pričao Careviću svoju istoriju, kristalna lopta bila je jednako crna. Ali kad je svršio pričanje, po njenoj površini počeše da se javljaju mali sivi oblačići. - Da požurimo, - reče starac pogledavši loptu. - Čudovište ne spava više toliko dubokim snom. Može da se probudi. Posle toga on otključa jedan veliki kovčeg, izvadi otud jednu crnu haljinu i jedan stakleni sud pun guste crne tečnosti, zatvoren, i dade mladiću. Zatim brknu po kovčegu gde nađe jednu dugačku iglu i jednu zlatnu loptu, izvadi i to i dade Careviću. - To ti je, reče - oružje. Obući ćeš haljinu. Posle ćeš ući u Zmajevu sobu kad on počne da se budi. Snažno ćeš tresnuti staklo o pod da se razbije. Soba će se ispuniti gustim belim dimom i mirisom bosiljka. On će nadati užasnu viku, oslepeće, izgubiće moć mirisa, ti ćeš ulučiti priliku kad ti se okrene leđima, tako da mu zabiješ iglu pod veliki trougli štit među krilima. Zmaj će umreti, Ali čim iz njega poteče krv, ona će buknuti u velikim plamenovima, a ti treba odmah da iziđeš iz sobe da ne bi izgoreo. U dugačkom pretsoblju pred Zmajevom spavaćom sobom videćeš zmije koje čuvaju devojačke ćelije, i one će se oboriti na tebe. Ti ćeš tada da zakotrljaš zlatnu loptu, one će da se spuste za njom, počeće da se rvu i podaviće jedna drugu. Kad uzmeš iz njihovih usta ključeve, otvorićeš ćelije i pustićeš caričice. Umre li Zmaj, Lavirint će se otvoriti, iz štala će pojuriti krilati konji, devojke će ih pojahati i svaka će otići tamo odakle je došla. Ali čim oslobodiš devojke, žuri da se vratiš u Zmajevu spavaću sobu. Tamo ćeš naći zgarište od njegovog tela i u pepelu ćeš potražiti ključeve koje drži u svojim ustima. Njih ima četrdeset na broju, po jedan u ustima svake glave. Pokupićeš ključeve i doneti mi ih. Pristaješ li? - Pristajem, - odgovori Carević. - Onda dobro. Srećan put! Ničega se ne boj! O Zmajevoj pogibiji Kod tih reči, čarobnik pogleda kristalnu loptu. Oblaci po njenoj površini postajali su sve veći, ali je u sredini bila velika crna pega koja se ljuljala i još se nije gubila. - Da pričekamo, reče starac - Još je rano. Mladić ponova sede. Tada mu dođe na pamet jedna misao i on je reče čarobniku: - Hteo bih nešto da te zapitam. - Pitaj! reče starac. - Čudim se zašto ti nisi ubio Zmaja umesto što si mu toliko godina robovao kad znaš te tajne koje mi poveri. Da si ga ubio, spasao bi svet od mnogih zala, pa i sam bi stekao slobodu i veliko blago: sve što čudovište ima, sve bi bilo tvoje. - Dobro si se setio, reče čarobnik - Ali ti ne znaš sve. Ja ti naročito nisam kazao nešto, da te ne bih uplašio. Ni sada ti to neću reći, ali ćeš ti to vrlo brzo razumeti. Samo jedno mogu da ti nagovestim, sam čovek ne može da ubije Zmaja, potreban mu je pomoćnik, a meni nije imao ko da pomogne. Jesi li se setio? - Ne mogu da se setim, reče on. - I bolje je što ne možeš da se setiš, reče čarobnik, - Zapamti jedno: ja ću ti pomoći - ničega nemoj da se plašiš. U tom trenutku lopta je počela vrlo brzo da se izbistrava. - Hajde, reče čarobnik Careviću - polazi! Neka ti sve dobre sile budu u pomoći. Budi smeo! Ni od čega se ne boj! I on otvori vrata. Zmaj je već spavao tako lakim snom, da se probudio od škripanja vrata. On vide mladića koji je ulazio, sav se nakostreši, raširi krila i diže se na svojim kandžastim nogama. Carević ga i ne pogleda. On se beše osilio, baci stakleni sud na pod i razbi ga. Istoga časa diže se u sobi beo dim u gustim kolutovima koji su leteli prema Zmaju. Prosu se snažan miris kao da je bilo prošlo bezbrojno stado livadom, obraslom divnim bosiljkom. Zmaj se zgrči od bola i poče da se trza po podu. Iz svih njegovih očiju poteče gusta zelena tečnost. Čudovište zarika toliko snažno da se Lavirint poljulja iz osnova. Zatim poče strašno da viče, kao da hiljadu munja sevaju i sva gvozdena vrata Lavirinta zatresoše se i otvoriše sa velikom grmljavinom. Videlo se da je bol koji je čudovište osećalo oslepljujući bio užasan: čudovište je mahalo dugim svojim vratovima kao bičevima, a glave su mu udarale o zid i pod. Mladiću čak bi žao gledajući ga. U jednom trenutku Zmaj tresnu kao onesvešćen, sve mu glave padoše na pod, noge mu se opružiše, krila mu se opustiše. On je bio okrenut leđima Careviću. - Vreme je, reče mladić. - Strašilo je obamrlo od bola. Evo sad ću da mu zabijem iglu u leđa i sve će biti svršeno. I on uzjaha na Zmajeva leđa. Ali čudovište odjednom potskoči, raširi krila, polete naviše i toliko snažno tresnu svojim leđima da se Carević nađe u jednom uglu na podu. Ošamućen udarom, mladić je bio izgubio svest. Ali posle nekog vremena začu se užasan krik: - Robe, brani me, ubiše me. Gde si, robe? Brzo k meni! Malo posle toga čuo se čarobnikov glas. - Idem, Zmaje, idem! Drži se i ne boj se - idem ti u pomoć! Tada Carević oseti da ga jedna ruka diže. On vide starca koji mu je pružao čašu s vinom i davao mu znak da je ispije do dna. Piće je bilo čarobno. Ispivši ga mladić se oseti mnogo jači. U to vreme Zmaj ponova malaksa od bola. Carević se lope na njegovu grbaču i zabi mu iglu pod štit. Čarobnik pobeže. O oslobođenju zarobljenih devojaka Pobeže i Carević, jer iz rane čudovišta šiknu krv kao iz vodoskoka. I to ne krv, već zeleni i modri plamenovi. U dugačkom pretsoblju, u kojem se našao odmah posle toga mladić, čekale su zmije uznemirene groznim Zmajevim kricima. One se oboriše na Carevića i zašištaše. Iz usta su im leteli vatreni plamenovi, a njihove metalne krljušti zlokobno su zvečale. Ali Carević se nije uplašio. On baci zlatnu loptu, ona zasvetle i povuče za sobom zmije. Svaka se trudila da je uhvati ustima, ali lopta se izmicala. Posle malo videlo se ogromno ljigavo klupče u hodniku, a iz njega su se pružale napolje zmijske glave koje su ujedale jedna drugu. Tada se Carević uputi ćelijama zarobljenih devojaka. Ključevi mu nisu bili potrebni, vrata su bila širom otvorena i on pođe iz sobe u sobu da oslobodi devojke njihovih okova. Caričice ga dočekaše uzvicima velike zahvalnosti grlile su ga i ljubile mu kolena. Ali on je žurio. Kad je oslobodio i poslednju zatvorenicu, zmije su bile podavile jedna drugu. Mladić je sazvao devojke i rekao im: - Nemate više čega da se plašite, sestrice moje, Zmaj je ubijen. Mrtve su i zmije koje su vas čuvale. Idite sad u zmajeve bašte. Tamo su izišli iz štala krilati konji. Uzjašite ih i kažite da vas nose tamo odakle vas je doveo Zmaj. Hajd sad, u zdravlju! Posle ovih reči junak je požurio da se vrati u Zmajevu spavaću sobu. O zlatnim ključevima i duhovima Ušavši u sobu gde je ostavio ubijenog Zmaja, Carević vide jednu veliku gomilu pepela koja se pušila: čudovište je bilo izgorelo u plamenu svoje krvi. Mladić poče da traži po pepelu i ubrzo u njemu zasija jedan zlatan ključ. Čim ga uze odmah se javi jedan krupan rob, go, crvene kože, sa zlatnom grivnom na ruci. Rob zapita: - Šta mi zapovedaš, care Zmajeva? Videći ga Carević se odjednom seti svega što je bio preživeo pre nego što se obreo u mrtvoj šumi. Opomenu se i Kuginog Dvorca i Velikog Duha Vode i onog roba s krilatim konjem, i starog čarobnika iz očevog Carstva, i dobrog ispovednika i mlade čarobnice. Sve se pokaza pred njegovim očima, pamet mu se razbistri. On reče robu bakarne boje: - Idi i nađi mi pancir, u koji sam bio juče obučen, zajedno sa šlemom i koščanim mačem! Rob iščeznu. Malo posle toga Carević primeti da je obučen u pancir, šlem mu je bio na glavi, a mač visio o bedru. Junak se ponova saže nad gomilu pepela. Kad je našao drugi ključ i uzeo ga, javio se drugi duh - bela lica, obučen u gvozdene haljine i on ga zapita šta mu zapoveda. - Idi, reče mladić, - u Dvoranu Mudrosti i donesi mi ono sanduče koje mi je ispalo iz torbe kad sam pio vodu sa Izvora Tajne. Duh se izgubi, ali trenutak posle toga javi se i reče, da to sanduče može da mu nađe samo neki vodeni duh: robovi Zmajevog Carstva ne mogu da uđu u Dvorac Mudrosti. O gnevu obrijanog čarobnika Tačno kad je to kazao duh drugoga ključa, a eto gde se na vratima pokaza sedi čarobnik sa obrijanom glavom. Videći da se Carević razgovara s robom, on se toliko naljuti da pozelene od gneva. Kad duh iščeznu, starac viknu na mladića: - Nije te stid! Zar se tako drži obećanje? Zar se tako odužuješ za moju pomoć? Zar se ne sećaš: da mene nije bilo ti bi ostao na mestu mrtav, eno u onom uglu gde te je bio bacio Zmaj? Pa zar bi mogao i da ubiješ čudovište, da ti nisam dao stakleni sud i iglu? Zar bi te ostavile živog zmije, da nisi od mene dobio onu zlatnu loptu? - Zašto si se tako razvikao? zapita ga mirno Carević. - Priznajem ti da si mi pomogao u svemu i zahvaljujem ti. Ti si tražio u zamenu za uslugu i savet da ti dam četrdeset zmajevih ključeva. Evo, dva sam već našao, uzmi ih, i ostale ću naći i daću ti ih. Nema razloga da se dereš i da se ljutiš. - Šta, nemam razloga? viknu ponovo čarobnik. - Zar mi nisi obećao da ćeš mi doneti ključeve čim ih nađeš? A eto, gde si dopustio da već iskoristiš vlast dva ključa koji su moji, jer sam ih otkupio od tebe svojom pomoću. - Ne ljuti se! umirivao ga je ponovo mladić. - Rećiću ti kako se to dogodilo. Kunem ti se da ništa nisam znao o vlasti koja je vezana za te ključeve. Čak sam se čudio kada se javio duh koga nisam bio pozvao. Zapita me šta želim, ja sam ga poslao da mi nađe ono oružje koje sam bio izgubio i nisam znao gde da ga tražim. Ništa tvoje nisam uzeo. A drugog duha sam poslao da mi donese jedno sanduče koje sam bio ispustio u izvoru sa koga sam pio vodu. Ali on nije mogao da ga nađe. Pri tim rečima čarobnik se umiri, ali ipak reče: - Nije red da jedan pošten vitez čini to. Trebalo je da se držiš reči. - Pa zar nisam održao reč? zapita junak. - Ti si tražio od mene obećanje, i ja ću ti dati ključeve. Dao sam ti dva, daću ti i ostale čim ih nađem. Niti si mi kazao da se sa njima javljaju robovi, niti sam ti obećao da im ništa ne zapovedam. U to vreme mladić je iščeprkao odjednom tri ključa. Javiše se tri duha - zelen, plav i narandžast. I sva tri ga zapitaše šta će da im zapovedi, ali on im odgovori da ih zove samo da ih vidi. Tako učini i sa drugim robovima koji su se javili kad je našao i ostale ključeve. O gozbi u Zmajevoj bašti Primivši svih četrdeset ključeva, čarobnik ih stavi u jednu veliku kesu i reče mladiću: - Sad već ja sam Car Zmajeva i gospodar ovog Laviranta, a ti si moj gost. Hajde da te častim, da vidiš da želim da ostanemo prijatelji. Carević s velikom radošću primi poziv: on je mnogo bio izgladneo, a želeo je i da se porazgovara s čarobnikom. Starac izvadi jedan ključ i zapovedi robu koji se javi, da odmah spremi bogat ručak u velikoj bašti usred Lavirinta. Kad su tamo otišli, sve je bilo gotovo. Jestiva su bila ukusna, bilo je raznog voća, sirupa. Carević se najede i poče da razgleda baštu. Ona je ličila na mrtvu šumu: i cveće, i trava, i drveće, sve je bilo kameno. - Ovde se ne može živeti, reče Carević - mrtva je ova bašta, a Lavirint liči na grobnicu. Ja ću da idem. - Srećan ti put onda reče čarobnik. - Meni se dopada bašta, pa i u Laviriitu mi je dobro. Nije vrućina kao u Haldeji, i sada više nisam rob već gospodar celog Zmajevskog Carstva. U onih četrdeset soba, koje čuvaju krilati duhovi, nalazi se svakojako oružje, kola, haljine, nakitn i blago. Zmaj je tamo skupio najskupocenije što je mogao da nađe na zemlji. Samo jedno carstvo bogatije je od moga: kako sam čuo, to je Kušno Carstvo. Mnogo bih želeo da odem tamo. I čarobnik izvadi jedan ključ. Javi se rob koji je imao kožu ljubičaste boje, kao perunika, i zapita ga šta želi. - Idi u štalu i dovedi mi krilatog konja, koji bi me mogao odneti u Kugino Carstvo. Posle pozvao drugog duha, kafene boje, i zapovedio mu da nađe u riznici Lavirinta oružje s kojim bi bez opasnosti mogao da uđe u Kugin Dvorac. Duhovi su iščezli. Tada starac reče Careviću: - Imam još jednu želju, ali nju ne mogu da ti poverim. Ako mi se ispuni, ma gde da budeš u svetu, poslaću da te nađu i da te dovedu k meni na gozbu. Tada ćeš se i ti začuditi. I on izvadi jedan ključ. Javi se šaren duh, sa belim i crnim prugama, kao na kakvom zastiraču. - Idi nađi mi đavolskog bumbara, zapovedi mu starac - i odmah mi ga donesi. Tada je Carević razumeo, kakva je to želja čarobnikova. Ali nije ništa rekao. O svađi između cara Zmajeva i viteza crne perunike Malo posle toga duhovi počeše da se vraćaju jedan za drugim - svi praznih ruku. Duh sa kožom ljubičaste boje reče čarobniku da nijedan od konja ne može da odnese čoveka u Kugino Carstvo jer u Zmajevim štalama nema takvog konja. Rob kafene boje saopšti da nije mogao ni u jednoj sobi da nađe oružje za koje je bio poslan da traži. Šareni reče da nije ni od koga uspeo da dozna gde se nalazi đavolski bumbar. Čarobnik se naljuti, tresnu nogom, i razvika se. On poče da grdi robove što su lenji i ne svršavaju poslove. Posle toga povadi sve ključeve i bašta se ispuni robovima. Oni nisu ličili jedan na drugog. Bili su raznovrsne boje, imali različite haljine i različit uzrast. Beli kao kreč, crni kao čađ, plavi kao vešplav, zeleni kao zelembać, crveni kao jabuka, žuti kao limun, ljubičasti, narandžasti. Bilo ih je i šarenih sa po dve-tri boje, pa čak i sa četiri, u vidu pruga, kocki, tački i vijuga. Jedan je bio veliki kao slon, drugi sićušan kao pudlica. Neki mršavi, a drugi ugojeni. A kad ih čovek pogleda onako odevene, ličili su na vašar. Jedan je nosio gvozdeni pancir, drugi seoske haljine, treći go, samo sa jednom šarenom keceljom, četvrti čak i bez kecelje. Jedan je bio u kadifi i svili, drugi u težini, treći u kožuhu. Neki su bili goli, ali su imali ogrlice, grivne i prstenje, drugi su bili opasani širokim pojasevima za kojima su štrčali noževi, velika ognjila, ili ključevi. Kao što jato ždralova zaklikće kad s jeseni poleti na jug, celo u jedan glas, - tako i četrdeset robova zagrajaše - ko tanko ko debelo, ko pištavo, ko rapavo, ali svi u jedno isto vreme: - Šta ćeš nam zapovediti, Care Zmajeva? Starac zapovedi svima - kako god znaju da mu donesu oružje, da mu dovedu konja, i da mu nađu zlatnog bumbara. Duhovi se izgubiše. Zmajski Car čekao ih ih je vrlo nestrpljiv. Kad su se vratili oni mu saopštiše da nisu mogli da nađu oružje pomoću koga se ulazi bez opasnosti u Kugin Dvorac. Takvo oružje imao je samo Veliki Đavo, ali ga je dao jednoj mladoj čarobnici, a ona ga poklonila jednom od viteza Crne Perunike. Što se tiče konja, koji bi mogao da odnese čoveka u Kugino Carstvo, on je mogao da se dozove samo kad se izvuče koštani mač, a taj mač bio je u viteza Crne Perunike. Najposle kazali za đavolskog bumbara: da se nalazi u jednom sandučetu, koje leži na dnu Izvora Tajne, u Kuginom Dvorcu. Odatle može da ga izvadi samo neki duh koji je pod vlašću Velikog Duha Vode. - Lepa posla! rekao zlobno i ljutito čarobnik, pogledavši svoga gosta i videći na njegovom ramenu sliku Crne Perunike. - Ti si mi oteo, neblagodarni mladiću, ono što mi je bilo najpotrebnije. Ko ti je dopustio da pozoveš duhove tih ključeva? Zar ne znaš da su oni moji, i da samo ja imam pravo da ih šaljem? Junak počeo da se pravda, da nije znao ništa, i da je bio poslao roba da mu donese nešto što je njegovo. Ali Zmajski Car se još više naljutio. Bilo je očigledno da zavidi Careviću i da želi da mu otme čarobno oružje. O pretnji obrijanog čarobnika i Carevićevom bekstvu iz Lavirinta osvete - Videćemo! vikao je čarobnik i ljutito se šetao pored trpeze. - Ti nemaš pravo da iziđeš odavde dok se ne razjasni. Videćemo! On posla duhove da mu dozovu Velikog Duha Vode. Kada se vratiše, oni mu rekoše zbunjeno da onaj koga je trebalo da pozovu ima mnogo veću vlast od Zmajskog Cara, i njegova posluga nije ih pustila kod njega, već ih najurila. Jedan od duhova reče: - Care Zmajeva, ja sam doznao da Veliki Duh Vode može da se pozove samo pomoću jednog šarenog pužića, a on se nalazi kod viteza Crne Perunike. Kad je čuo to, Zmajevski Car pobesne. On se isprsi pred mladićem stisnutih pesnica i dreknu mu u lice: - Zašto si sakrio od mene da si poslao duha drugog ključa da ti donese pužića? Znači da me nisi samo pokrao već i prevario? Naučiću ja tebe pameti? I okrenuvši se svojim robovima zapovedi im da ga bace u tamnicu, istuku i njemu donesu njegov pancir i oružje. Ali, dok je čarobnik izdavao zapovest, vitez je već bio izvukao svoj koščani mač i u bašti je već nestrpljivo rzao krilati konj koga je snažni rob držao za uzde. Carević skoči u sedlo, konj poleti kao oluja i u bašti ostadoše samo tragovi njegovih kopita. Predveče Carević stiže u Kugin Dvorac. O novom susretu s Velikim duhom vode Ovoga puta vitez Crne Perunike bio je veseo. On se radovao što je izišao kao pobednik iz opasnosti koju je trebalo da preživi, posle onoga kad je prekršio svoje obećanje. Iskušenja su se bila svršila. On se iskupio u Lavirintu Osvete, i sad je već mogao i da govori i da se osvrće nazad. Robovi sačekaše Carevića i uvedoše ga u jednu bogato ukrašenu dvoranu. U svima dvoranama i hodnicima kojima je prolazio mladić, žurno se pripremalo za zabavu. U toku toga dana junak je bio toliko mnogo preživeo, da mu se činilo da je protekla čitava godina otkako je otišao iz Dvorca. Sve okolo njega izgledalo mu je novo, kao da prvi put to vidi. Jedna misao nije mu davala mira. Plašio se da neko već nije izvadio sanduče iz Izvora u kome se nalazio đavolski bumbar. Čim su izašli robovi, Carević se uputio Dvorani Mudrosti. Pogleda u Izvor Tajne: sanduče je bilo još tamo; blistalo je kao sićušan biser odbačen talasima u jedan kraj basena. Mladić izvadi iz usta čarobnog pužića i dunu u njega. Javi se sam Veliki Duh Vode, i pozdravi ga prijateljski, pa ga zapita: - Gde se izgubi baš u trenutku kad sam hteo da ti kažem šta ima novo u vašem Carstvu? Carević mu odgovori: - Rećiću ti gde sam bio, ali najpre mi pomogni da izvadim ono sanduče, koje se vidi tamo na dnu. Ispustio sam ga kad sam pio vodu. Duh pljesnu rukama, i pred njim se pojavi jedan mali rob, smešan vodeni duh, koji je imao kožice među prstima, žablje oči i krila kao riblja peraje. - Hajde, zagnjuri se, mili moj, u vodu, da izvadiš onu stvar što blista tamo na dnu! - reče mu Veliki Duh Vode. Posle malo rob iznese sanduče, pruži ga svom gospodaru i izgubi se. - Pokazaću ti nešto, reče tiho Carević Velikom Duhom Vode, osvrćući se oko sebe, da vidi da ih neko ne gleda. I polako otvori sanduče. Bumbar je bio još tamo, ali se uporno vrteo na leđima, potmulo zujao, i upinjao se da poleti. - Vidiš li ovo unutra? zapita mladić, žureći da zatvori sanduče, O savetima koje je Careviću dao Veliki Duh Vode Od svih koje je Carević susretao otkako je napustio očev Dvorac, svidelo mu se samo njih dvoje: Veliki Duh Vode i Kugina kći. Srce mu je govorilo da može da im se poveri. Zato on pokaza bumbara Velikom Duhu Vode. - Dobro je to, reče vladar Morskog Carstva - što je taj bumbar dopao tvojih ruku. Svi propadoše tražeći ga. Može da se kaže, da onaj koji ga ima, od njega zavisi čija će biti kruna podzemnog carstva. Da li zna Kuga da je bumbar kod tebe? - Ne. Samo dvojica znaju: stari ispovednik i ti. - Ne treba ništa još da joj kazuješ. Kada me pozva, ja sam bio u državnom savetu. Carica je doznala da si poslan od mlade čarobnice. Ona se plaši da ćeš biti na strani Velikog Đavola, ako se on otme mađiji do četrdesetog dana, zato žuri da se svadba svrši još danas. Ona misli da će moći da te vodi kuda hoće, kad se oženiš Caričicom. Ti ćuti. Posle svadbe videćemo šta je najbolje da se radi. - Da, ali ja treba da se vratim u očevo Carstvo, reče vitez nespokojnim glasom. - Doznao sam da se tamo događaju uzbudljive stvari. Otac mi je na samrtnoj postelji. - Tako? viknu Veliki Duh Vode uplašeno. - Čekaj da vidim! I on izvadi jednu blistavu loptu, pogleda u nju i reče: - Slagali su te, prijatelju. Otac ti se vratio iz rata, zdrav je i čitav: stalno misli na tebe. To nije velika stvar - ja ću još večeras da pošljem jednog svoga duha, da ga umiri i da mu kaže da si srećan i da ćeš se brzo vratiti. U vašem Carstvu ne besni više Kuga: ti znaš da je Carica Kuga ovde, i od pre dva dana ne izlazi nikuda. Svršio se i rat, jer je vitez rata, takođe, ovde od jutros - on je u državnom savetu. U vašem Carstvu sve je dobro. Ne treba da odlaziš, dok se ne rasplete ono što je zapleteno. - A kako će se to rasplesti? zapitao Carević. - Šta mogu ja da učinim? - Zar ti? Ti možeš mnogo da učiniš, najviše posle toga kad postaneš Kugin zet. Najvažnije je da se ne povodiš za njenom pameću. Ako nju slušaš ona će te naterati da zauzmeš mesto Velikog Đavola, da joj oslobodiš muža, i da izgoriš telo sadašnjeg Velikog Đavola, te da ostane bumbar. A posle će urediti tako da ti vlast nad podzemnim carstvom bude oteta, a njen muž biće ponova Veliki Đavo. Ona će te naterati da ubiješ Duha Bratstva, koji je zatvoren dole, da bi svet živeo u večnoj mržnji. Ako mene pitaš, to nije dobro. Ja znam kako glatko idu poslovi - da kažem u našem vodenom carstvu - kad su svi duhovi - i vođi i podanici - složni i vole se, Tada Duh Bure, Besa, Brodoloma, Vitez Smrti i Đavo Nereda, ne smeju da se približe k nama: svi živimo spokojno, dobro i srećno. Verovatno je tako i u drugim carstvima. - Vrlo pametno govoriš, reče Carević. - Ti mi se činiš najmudriji od svih u tom podzemnom carstvu, zato cenim tvoje savete. Šta mi veliš da učinim? - Za sada ću ti reći samo jedno. Nemoj da se prevariš da daš Kugi ili čak njenoj kćeri bumbara ako doznadu da je kod tebe, i potraže ti ga. Carica zna ko si, i pre nego što se rešila da ti da kćerku, dobro je razmislila o svemu. - A šta da radim sa bumbarom? - Prekrsti mu noge i prilepi mu tamnjana. A kad se Veliki Đavo javi u svom pređašnjem telu i potraži bumbarevu ljusku, obećaj da ćeš mu je dati, ako ti pokloni besmrtnost. O Carevićevoj svadbi Bilo je već sasvim mračno, kada se vodio taj razgovor između Carevića i Velikog Duha Vode. Malo posle toga u Dvoranu Mudrosti uđe kepec koji uređuje svečanost i pozva goste. On zamoli Carevića da lođe sa njim u spavaću sobu, da bi bio obučen i haljine koje odgovaraju svedbenoj svečanosti. U spavaćoj sobi čekalo je trinaest paževa. Mladić ni ovoga puta nije dopustio da mu skinu pancir i šlem, i oni mu obukoše raskošne haljine preko pancira. Tih haljina bilo je mnogo: svaki paž mu je navukao po dve-tri. Istina, sva su odela bila od tanke svile, ali je Carević uprkos toga osetio da su ga obmotali kao bubu. On reče kepecu, razvodniku svečanosti, da nije svikao da nosi toliko haljina i zapita ga da li bi mogao neku da skine, ali mu bi odgovoreno da nije red da se gaze običaji: tako je bila zapovedila Carica, tako treba da se učini. Carević je jedva išao, ali je bio prinuđen da se pokori. Preko svilenih haljina olasaše mu težak mač, obuše obuću sa zlatnim pendžetima i staviše mu na glavu, preko šlema, venac od srebrnih cvetova, pa ga povedoše. Pred vratima spavaće sobe bilo se poređalo mnogo muškaraca, gostiju, i čekali ga da iziđe. Čim se pojavio, svi mu se pokloniše, a zatim pođoše za paževima, Tako povorka stiže do velike gostinske dvorane, gde su se bili već skupili isti oni gosti koji su tu bili na veridbenoj večeri. Posle večere oni se ponova poređaše, a Carević uhvati pod ruku svoju verenicu, i okrenuše se licem njima, odeveni u svoje carske haljine. Tada i Kuga polako ustade sa svoga trona, priđe teškim koracima do njih, izgovori nešto tihim glasom i dade znak trinaestorici crnih paževa da priđu. Oni su držali u rukama skup purpurni plašt, pretrpan slikama čovečjih lobanja, izukrštanih kostiju, izvezenim srebrnom svilom. Carica Kuga uze plašt i ogrnu mladoženju. Posle uze zlatnu krunu, na čijem se krugu ocrtalo dvanaest redova bisera a na vrhu je blistala velika kruna od smaragda. Carica stavi krunu na glavu svome zetu. Posle mu pruži veliko žezlo, izrađeno od kostiju rečnog konja i ukrašeno ćilibarom, crnim koralima, bakrom i srebrom. U tom trenutku muzika zasvira na svojim harfama, gongovima, grubama, violinama, bubnjevima, i fanfarama. Svi se gosti digoše. Kuga dovede Carevića do svoga prestola i natera da sedne, a zatim reče strogo i svečano: - Evo gospodara celokupnog podzemnog carstva. On će upravljati, dok je živ, carstvom i vama, koji ste sakupljeni ovde po mojoj milosti: pokoravaćete mu se. Padnite na kolena i poklonite mu se kao svom gospodaru. Kod ovih reči, svi dvorjani, savetnici, veliki duhovi, đavoli, čarobnici, kepeci, paževi, vračevi i ostali, a njih je bilo mnogo, broj im se nije znao - jedan po jedan padali su pred tron, zaklinjali se novome Caru na vernost i sa dubokim poklonom vraćali su se na svoja mesta. To je dugo trajalo. Zatim su svi počeli da igraju svoje jednolične i divlje đavolske igre, prekidane ošrim uzvicima, krivljenjem tela, smehom i užasnim pesmama. Novom caru se to činilo grozno, pa čak odvratno, ali je morao da gleda i da se pretvara da mu je prijatno, jer nije hteo ničim da pokvari raspoloženje svoje mlade žene. O velikom državnom savetu Došao red na Cara da igra. Trebalo je da on uhvati za ruku svoju taštu - Kugu i da obiđe sa njom dva puta dvoranu u laganoj igri. Za to vreme ona mu je kazala: - Tvoj uspeh, dragi moj zetiću, mnogo zavisi od jedne stvari: da li ćeš moći da otkriješ gde je đavolski bumbar. Ti si čuo za njega - ne može biti da nisi čuo. Potrudi se da ga nađeš i tada će se sve urediti ne može biti bolje. - Potrudiću se, rekao joj Car. - Ako uspem da ga nađem. Posle toga on je igrao nekoliko puta i sa svojom ženom. Ona je bila radosna: po svemu se videlo da joj se dopada muž. Ona ga zapitala da li je njegovo Carstvo daleko. - Vrlo je daleko, reče on. - Toliko je daleko, da sunce nikada ne može da stigne otuda dovde. A da li želiš ti da te odvedem da ga vidiš? - Želim, reče Carica. - Gde si ti, tamo želim da budem i ja, ali se plašim da li će nas mama pustiti. Da je tata tu, on bi se složio: on je vrlo dobar, voli ljude, samo mrzi kaluđere što čitaju molitve od kojih se onesvešćuje. Znaš li ti molitve? - Znam. - Molim te nemoj da ih čitaš, jer me je strah da ne počne i meni da biva rđavo. Molitve su opasna stvar. Oko ponoći, dok su se okretne igre i kola i pesme produžavali, Kuga je objavila velikim duhovima, trojici viteza, trojici paževa i svima svojim dvorjanima da je vreme da se savet povuče, da bi razmislio i izabrao zamenika Velikog Đavola. Svi pozvani uđoše u veliku prestonu dvoranu Dvorca i zauzeše svoja mesta, a Car, Carica i Kuga sedoše na prestolje, u sredini saveta. Kuga objasni prisutnima da se sutra navršava četrdeset dana otkako je Veliki Đavo zarobljen i prema zakonima podzemnoga carstva on treba da bude smenjen izborom drugoga. Zatim dodade, da je Veliki Đavo vrhovni gospodar cele oblasti pakla; njegovi potčinjeni su - Kuga, Vitezovi Rata, Mraka i Smrti, paževi Gladi, Greha i Bede, veliki duhovi Vode, Zemlje, Vatre i Vazduha, trinaest gospodara paklene oblasti, šest čuvara Osvete i Ubistva, poslanici zločinstva, svi čarobnici, vračevi, gatari, kao i svi potčinjeni izbrojanih - đavoli bolesti, mali duhovi, zmajevi, i ceo podzemni svet. Kuga još objasni da je dužnost vrlo odgovorna i zato ne može da se poveri svakome, zbog čega je ona rešila da noćas podvrgne ispitu sve svoje dvorjane, savetnike i doglavnike, te da vidi ko je najsposobniji da bude vrhovni gospodar Pakla. Zatim ih zapita, ko od njih želi da učestvuje u natecanju. Svi zaželeli. Samo Veliki Duh Vode odgovori da ne može da uzima veliku odgovornost te visoke dužnosti i zato se odriče. O utakmici među suparnicima Saslušavši sve, Kuga se okrenula zetu i rekla: - Niko od nas ne sumnja da će i car podzemnoga carstva, koji je po vlasti prvi posle Velikoga Đavola, poželeti da učestvuje. - Da, odgovori mladić, - pristajem. Ali, eto gde se javiše glasovi: - On može da nam bude Car, ali nema prava da zauzima mesto Velikog Đavola, pošto je smrtan. Tada Kuga odgovori: - Nije tako. Ko će to mesto zauzeti, još se ne zna. Ali on može da učestvuje u utakmici sa više prava od vas, zato što ima veću vlast. Kad se svrši ispitivanje, videćemo - da li onaj koji je pobedio može postati Veliki Đavo ili ne. Pri ovim rečima svi su zaćutali. Svi su želeli da što brže doznadu kakav će biti ispit. Kuga nešto šapnula svojoj kćeri i rekla: - Nova Carica podzemnog carstva kazaće vam šta treba da učini onaj koji želi da zauzme presto Velikog Đavola. Rekavši to, ona sede na svoj presto, a ustade njena ćerka. Ona reče tihim glasom: - Dragi moji pomoćnici, dvorjani i doglavnici, čujte šta ću da vam kažem. Svi znate da je jedan od naših najviših doglavnika - Zmaj sa četrdeset glava - odbio da prizna našu vlast i sam se proglasio za Cara Zmajeva. Radi toga i mi mu oduzesmo sva prava i zabranili smo da njegovi podanici ulaze u naš dvorac. On nije besmrtan. Prema zakonima podzemnog carstva, ko učini prestup kao on kažnjava se smrću, ako je smrtan, a ako besmrtan - večnim zatvorom. Vama predstoji da izvršite nad Zmajem presudu. Ko hoće da ga ubije, dobiće presto Velikog Đavola. Daje vam se dva časa roka da izvršite taj podvig. Biće priznat za pobedioca onaj koji dokaže da je ubio Zmaja, i ispriča šta se nalazi u prostorijama njegovog Lavirinta. Posle dva časa svi ćete se ponova skupiti u ovoj dvorani, i tada ćemo videti ko je dostojan visokog položaja. Sad idite i žurite pošto je Lavirint daleko. Ali budite oprezni, jer je Zmaj jači i od najsnažnijih među vama, a četrdeset strašnih zmija čuvaju pretsoblje pred njegovom dvoranom. Čuvši te reči plašljiviji se odrekoše od učestvovanja u utakmici: oni rekoše da za dva časa niko ne može da ode do Lavirinta i da se vrati. Takav podvig bio je nemogućan. Ali njih desetina reši se da pođe. Kada se svi raziđoše, Kuga reče svome zetu: - Ja ću ti pomoći da odeš brzo u carstvo Zmajeva i da ubiješ osuđenoga. Daću ti najbržeg konja i najjače oružje, samo ako se ne plašiš. - Nije mi potrebno ništa, odgovori Car. - Pre nego što isteknu dva urečena časa, ja ću se vratiti i dokazaću vam da sam ubio Zmaja. O razgovoru između viteza Rata i Cara Zmajeva Car je otišao u svoju sobu da sačeka dok istekne rok, a drugi utakmičari poterali odmah konje u carstvo zmajeva, svaki drugim putem: ko je kuda pre znao da je bliže. Tamo je prvi stigao Vitez Rata, koji je bio najbolji jahač od svih. Lavirint je bio u to vreme otvoren: Car zmajeva davao je gozbu svojim doglavnicima - sve zmajevima. Neki od njih bili su sa jednom glavom, drugi sa po tri, treći po sedam; jedan je bio sa dvanaest: on je zbog toga zauzimao najviši položaj u Carstvu - bio je nešto kao ministar predsednik zmajeva i koristio se najvećom vlašću posle Cara. Razume se, Car je bio čarobnik koji je bio pomogao mladiću da ubije Zmaja sa četrdeset glava. Jedam od stražara - on je bio zmija koja je mogla da govori - javio je Caru da je iz Kuginoga Carstva došao Vitez Rata i želi da ga vidi. Car zapovedi da ga pozovu u veliku baštu usred Lavirinta gde je bila gozba. Kad je ušao u baštu, Vitez se začudio kad nije video Zmaja sa četrdeset glava: na zlatnom prestolu sedeo je starac sa belom bradom, lukavim licem i velikom krunom na glavi. Došavši mu se poklonio i zapitao ga, gde je njegov gospodar, Mnogoglavi Zmaj. Starac je bio uvređen ovim pitanjem i rekao nabusito: - Ne postoji nikakav zmaj s mnogo glava: ja sam Car zmajeva. Reci radi čega si došao? - Dolazim iz Kuginog Carstva, koja upravlja zasad celim paklom. Zmaj sa četrdeset glava osuđen je na smrt zbog bune i nepokornoeti. Carica je objavila da će onaj koji ga ubije zauzeti mesto Velikog Đavola. - Dobro si došao onda, reče smešeći se Car zmajeva. - Sedi kod nas da se veselimo. Mnogoglavi Zmaj nije živ, jer sam ga ja ubio. Znači, meni pripada presto Velikog Đavola, a tebe mogu da načinim svojim dvorjaninom. Jedi i pij sa mnom. - Ne mogu, odgovorio je Vitez Rata. - Nemam vremena. Posle jednog časa treba da budem u Kuginom dvorcu, jer će se tada birati zamenik Velikog Đavola. A ja učestvujem u državnom savetu. - Tako, dakle? viknu čarobnik. - Da li možeš da povedeš i mene? - Ne mogu, odgovori vitez. - Čim si ti zamenik Mnogoglavog Zmaja, presuda važi i za tebe: svaki od nas ima pravo da te ubije. Ali ima jedno sredstvo: to je - da priznaš vlast naše Carice - Kuge. - Pristajem, reče starac, koji je bio uveren da će zauzeti presto Velikog Đavola. - Drage volje priznajem da je svemoguća Carica Kuga moja gospodarica. Da idemo onda. Okrenuvši se zmaju sa dvanaest glava, reče mu: - Ti ćeš upravljati mojim Carstvom dok se ja ne vratim. Zmaj usta i pokloni mu se sa svojih dvanaest glava u znak zahvalnosti za tu visoku čast. - Ali kako ćeš doći tamo? zapitao je Vitez Rata. - Imaš li konja koji bi te za jedan čas odneo u Kugino Carstvo? - Nemam, odgovorio čarobnik, - ali ću se popeti na tvoga konja. Nisi li mi potčinjen? - Nisam ja tebi potčinjen, viknu uvređeno vitez. - Još se ne zna da li si ti ubio Zmaja. Pa i da si ga ubio, još nisi zauzeo presto Velikog Đavola. Kad nemaš konja, ostaćeš ovde. I on je krenuo da ide. O priči Cara Podzemnog carstva Shvativši da će ga vitez ostaviti, Car Zmajeva poče da ga moli. On mu obeća da će ga, čim primi krunu Velikog Đavola, učiniti prvim posle sebe u paklenom carstvu. Vitez Rata nije bio mnogo oštrouman; on se polakomio na to obećanje. - Dobro onda, reče. - Ako želiš da pođeš sa mnom, treba da mi postaneš paž. Paž Gladi sići će sa kamile, a ti ćeš da je uzjašiš i da je poteraš za mnom. Tako su i učinili. Paž Gladi uzjahao na jednog od konja i krenuo za njima, ali nije mogao da ih prati. Malo posle toga počeli da pristižu jedan za drugim i ostali utakmičari, ali su morali da se vrate, pošto je Lavirint bio zaključan sa svih strana. Bila je zapušena čak i ona rupa kroz koju je ušao Carević. Sve se to dogodilo po zapovesti dvanaestoglavog zmaja, koji se uplašio da ga ne ubiju. Dok je razgovarao sa čarobnikom u bašti, Vitez Rata izgubi dosta vremena te zadocni. A ostali su još više zadocneli. Kad su prošla dva ugovorena časa, u prestonoj dvorani Kuginog Dvorca bili su se sakupili samo oni koji nisu želeli da uzmu učešća u takmičenju, Od takmičara bio je tamo samo Kugin zet, koji je proveo vreme u svojoj sobi, a da niko nije znao gde je. Veliko zvono udari tri puta. Vreme je bilo da se iristupi izboru. Kuga ustade sa prestola i reče: - Prođe vreme, određeno za ispitivanje. Samo jedan od takmičara vratio se: to je Car podzemnog carstva. Da čujemo šta će nam on reći: da li je bio u Zmajevom Lavirintu, kuda je ušao i izišao, šta je učinio tamo i, najglavnije, da li je ubio Zmaja sa četrdeset glava. Posle ovih reči us tade Kugin zet, ispriča sve svoje doživljaje u Lavirintu. On priznade da mu je pomogao čarobnik, ali dodade i to da je on bio rob Zmajev i plašio se da posegne na njegov život, već je tražio nekog drugoga koji bi imao smelosti da ubije Zmaja, te da on postane car zmajeva. Dok je pričao podrobno sve to, stiže Vitez Rata, koji se pokloni Kugi i zadihano reče, da sadašnji Car zmajeva želi da uđe i da joj se zakune na vernost. - Neka pričeka napolju, zapovedi Kuga. - Ući će pošto Car podzemnoga carstva svrši svoju priču. A ti da znaš da ne možeš da učestvuješ u izboru, pošto nisi stigao na vreme. Ti nemaš prava ni da biraš, pošto si takmičar; a ne možeš ni da budeš izabran, pošto si zakasnio. Glavni razvodnik saopštiće to isto i drugim takmičarima kad dođu. Posle toga Kugin zet produži svoju priču. Kad je svršio, neki od dvorjana, koji su mu zavideli, rekoše da je ta priča vešta izmišljotina, ali da bi poverovali u istinitost, treba da se dokaže da je mladić uistini ubio Zmaja. Kuga onda zapitala svoga zeta: - Možeš li da nas nečim uveriš da si ubio Zmaja? - Mogu. Napolju čeka čarobnik koji je bio njegov rob, i koji mi je dao iglu i stakleni sud. On je sve video. - Dobro, reče Kuga. - Neka uđe onaj koji naziva sebe Carem zmajeva. Ušao čarobnik, obučen kao kakav car, sa žezlom u ruci. On pade pred Kuginim prestolom, stavi na pod žezlo, poljubi caričinu papuču i diže se. O svedocima mladićevih podviga u Zmajevom Lavirintu Kuga ga zapita: - Kao kakav dolaziš ovamo? - Kao Car zmajeva, odgovori starac. - Ko ti je dao tu krunu i to žezlo? - Ja sam ubio Zmaja i nasledio njegov presto. Svi zmajevi i duhovi zmajskoga carstva priznaju moju vrhovnu vlast. - Pre nego da ti poverujemo da si ubio Zmaja, treba da ispričaš kako si ga ubio i da dokažeš da govoriš istinu. Ali i da si ga ubio, ti ne možeš da zauzmeš njegovo mesto, pošto nisi ni zmaj ni besmrtan, a Car zmajeva može da bude ili neki besmrtnik ili zmaj. Ti si bio rob Zmajev i mi te još smatramo za roba. Skini te carske haljine, skini tu carsku krunu i stani, eno tamo, kod vrata, gde su poređani robovi! Čarobnik poče da viče da ga vređaju i ponižavaju nepravedno, da postupaju sa njim nezakonito i tako dalje, ali kepec (glavni razvodnik) izdade zapovest stražarima da ga uhvate, svuku i vežu. Četiri stražara oboriše se na njega i učiniše kako im je naređeno. Posle toga Kuga pokaza svoga zeta, koji je sedeo na svome prestolu, i uputi stroga pitanja: - Da li si nekad video ovog čoveka? Čarobnik poznade mladića, ali slaga da ga nikad nije video. - Dobro. Jesi li sam ubio Zmaja? - Sam sam ga ubio, Vaše Veličanstvo. - Kako si ga ubio? - Znao sam, odgovori starac - da je Zmaj ustao protiv Vašeg Veličanstva i reših se da ga kaznim zbog toga. Bacih jedno staklo sa uspavljujućim napitkom, ono se razbi o pod, otrovana para se diže, zmaj oslepi i ja ga probodoh jednom dugom iglom. Kuga se zatim okrenu svome zetu i reče mu: - Svedok koga ti pozva, ne govori u tvoju korist. Da li bi mogao nečim drugim da dokažeš da si ti ubio Zmaja? Car razmisli malo, pa reče: - Mogu. Između osamdeset devojaka koje sam oslobodio, jedna je bila čarobnica, kći arabljanskog kalifa, koji je takođe čarobnik. Neka Vaše Veličanstvo zapovedi da je pozovu. Kuga dade znak kepecu, koji je odmah izišao, i malo posle se vratio u pratnji jedne lepe devojke. Čarobnica se poklonila Kugi i zapitala je čime može da je usluži. - Poznaješ li ti ovog čoveka? zapitala je Kuga i pokazala na svoga zeta. Devojka se zagledala u mladića, lice joj zasija od zahvalnosti i ona reče: - Da, on je. Poznajem ga. On je Vitez koji je oslobodio mene i moje drugarice od onog prokletog Zmaja. I ona sve ispriča o onome što se dogodilo u Lavirintu. Tada Kuga zapitala članove državnog saveta: - Da li ste se uverili da je moj zet ubio Zmaja? Većina je odgovorila da su se uverili. O svedočenju četrdeset robova robova mnogoglavog Zmaja Ali jedan od zavidljivaca, Veliki Duh Svađa, reče: - Za mene, Vaše Veličanstvo, dokazano je da je Vitez Crne Perunike oslobodio devojke. No da li je on i ubio Zmaja, još nisam uveren. Može biti da ga je ubio ovaj čarobnik, a vitez da je pustio devojke na slobodu i slagao ih da je on ubio Zmaja. - To može da se pretpostavi, rekla Kuga - Potreban je drugi dokaz. I okrenuvši se zetu, zapitala ga: - Možeš li nečim drugim da nas ubediš? Tada je zet rekao: - Izvadite iz čarobnikovih džepova njegove klučeve. Pozovite duhove tih ključeva. Kepec našao zlatne ključeve. Javili se svi duhovi i počeli da pitaju: - Šta zapovedaš, gospodaru? Car naredi razvodniku da ih zapita ko je ubio Zmaja. Duhovi su nevidljivi, ali vide sve što se događa oko njih. Oni dobijaju telo samo kad treba da se jave, da bi ispunili zapovesti onoga koji drži ključeve. Razvodnik ih zapitao, da li su videli ko je ubio Zmaja. Odgovorili svi u jedan glas: - Videli smo. - A možete li sada da ga poznate, ako ga vidite? - Možemo. - Da nije onaj tamo? rekao je kepec, pokazavši čarobnika. - Nije. - A da nisam ja? zapita ih on, smejući se. - Nisi ni ti, gospodaru. - Ko je onda? Hajde, pogledajte okolo - vidite da li je tu onaj koji je ubio Zmaja. Oni se osvrnuli i svi pokazali Cara. - Eno ga, taj je, gospodaru. On je zabio iglu u leđa Zmaju. O izboru novog Velikog Đavola i čestitkama od strane gostiju Pošto je četrdeset duhova jednoglasno posvedočilo da je mladić ubio Zmaja, niko ništa nije kazao. Naprotiv, svi se složili da baš takav hrabar Car treba da zauzme mesto Velikog Đavola. Kugin zet bio je izabran za vrhovnog gospodara celokupnog podzemnog sveta. Kuga mu ustupi visoki presto i prva mu se zakle na vernost. Posle nje položiše zakletvu i ostali članovi državnog saveta, a zatim je objavljeno sa devedeset i devet udara velikog zvona, da je presto Velikog Đavola zauzeo dostojno i zakonito Kugin zet. Još pri prvom udaru zvona otvoriše se vrata prestone dvorane i gosti navališe da pozdrave novog gospodara pakla. Svi klekoše pred prestolom, glavni razvodnik objavi glasno ime, zanimanje i titulu, Car se rukova sa njim, a jedan kepec mu dade poklone iz riznice podzemnog carstva. Darovi su bili raznovrsni, prema onome kome se daruju: dragi kamen koji je imao naročitu moć, amajlija, koja je čuvala od bolesti, nož koji je sekao i gvožđe, mere koje mere krivo a da se ne primeti, knjige sa čarobnim prokletstvima, obuća s kojom se ide vrlo brzo, štapić koji privlači tuđe stvari i slično. Svečanost je trajala vrlo dugo. Car se umorio, a gosti nisu prestajali: pristizali sve novi i novi; čak mu se učinilo da ga mnogi od njih pozdravljaju po dva tri puta da bi samo primili više poklona. Tek tada je shvatio da nije lako biti Car, naročito u paklu. Pred svanuće gosti se proredili. Dvorana se ispraznila. Kad su ostali samo članovi saveta, Kuga šapnu nešto na uvo svome zetu i on pozva šefa podzemne tamnice, i zapovedi mu da pusti sve zatvorenike. Malo posle toga dođoše oslobođeni da zahvale novom Caru, među njima su bili Duh Bratstva, Duh Mira i duhovi Dobra, Sreće, Plodorodnosti, Uspeha i Nade. Bilo je i drugih - njih je bilo mnogo, ali Car je već bio vrlo umoran i nije čuo ni imena. Misleći da se sa tim svršava svečanost on saopštava svima oslobođenima da mogu da idu odakle su došli i da zauzmu pređašnje svoje položaje kojih je bio lišio Veliki Đavo. Ali sa tim se ne svrši. Kuga se diže i reče: - Hoću da znam, Vaše Veličanstvo, zašto među oslobođenima nisam videla svoga muža koga je bivši Veliki Đavo zatvorio. Car pogleda razvodnika i ponovi pitanje. Kepec odgovori: - Vaše Veličanstvo, žalim što mi nije u mogućnosti da oslobodim zatvorenika o kome je reč. On leži u naročitoj ćeliji, a ključ od nje je kod bivšeg Velikog Đavola, čije telo leži kao leš: niti mogu da ga zapitam gde je ključ, niti pak mogu da se nadam da će mi odgovoriti. Tada se dogodilo nešto što niko nije očekivao: Kuga je zaplakala od očajanja. Sa njom zaplaka i njena kći. Niko ne bi poverovao da krvoločna carica voli toliko svoga muža. Savetnici počeše da šapuću. Očevidno svaki je želeo da nečim pomogne, ali niko nije znao čime bi se moglo pomoći. O govoru Velikog Duha Vode i odgovoru Carice Kuge U tom trenutku Veliki Duh Vode približi se Caru i nešto mu šapnu na uvo. I Car reče: - Da čujem, šta ima da nam kaže Morski Car. Veliki Duh Vode zauze ponova mesto i reče: - Svi smo mi zaista ogorčeni što ne vidimo ovde svoga nekadašnjeg zapovednika i to u trenutku kad mu jedinica kći poetaje supruga onoga koji dostojno zauzima presto Velikog Đavola. Njegovoj radosti ne bi bilo kraja da je mogao da to vidi. Samo jedno sredstvo znam koje može da pomogne: to je da se potraže ključevi od bivšeg gospodara. Ali da to bude, treba da mu se povrati život. To može da učini samo onaj kod koga se nalazi đavolski bumbar. Ja sam siguran da ga je neki čarobnik među našim gostima već uhvatio. Svi znamo po kakvu cenu će on ustupiti bumbarov oklop bivšem Velikom Đavolu: tražiće besmrtnost. Tražiće je i dobiće. Ali da li ćemo mi, koji smo savetnici Velikog Đavola, dobiti nešto time? Naš bivši gospodar, Duh Mržnje, počeće ponova da zavađa, da podbunjuje, da kleveta. U našem velikom carstvu ponovo će nastupiti razmirice. Nije li najbolje da se daruje besmrtnost onome koji je uspeo da uhvati bumbara, tražeći od njega u zamenu za to bumbarov oklop? Po pravilu takav dar trebalo bi da da Veliki Đavo, ali takav je slučaj da je prvi put otkad je sveta, vrhovni gospodar postao jedan smrtni čovek. Niko ne može da mu ospori mesto, zato što smo svi priznali da je to mesto zauzeo dostojno. Najveće zvanje posle njega ima Carica Kuga, ali ie znam da li bi Njeno Veličanstvo pristalo da todari besmrtnost onome koji bi joj dao bumbara. Svi pogledali Kugu, koja je brisala svoje suze. Ona malo zaćutala, da bi došla k sebi, pa rekla: - To što traži Veliki Duh Vode, mnogo je. Takav skupocen dar nije davan dosada nikome, i svako ko može da ga dade, zaklinje se da to učini samo u krajnjem slučaju, kad to zahteva dobro celoga podzemnog sveta. Mislite li vi, dragi moji drugovi-savetnici, da mogu s punim pravom da dam taj dar smrtniku koji će nam ustupiti bumbara? Da neću pogaziti svoju zakletvu? Da se nećemo kajati svi što smo mu obećali taj dar, najdragoceniji od svih darova, ako se pred nama pojavi neka prosta veštica ili seoski vrač ili neuki gatar? Zapamtite, da onaj koji od nas primi besmrtnost imaće pravo da učestvuje u državnom savetu: od njega će donekle zavisiti kako će se upravljati podzemnim svetom. Onda ustao Veliki Duh Zemlje, jedan debeo, trbušasti gospodin, koji je imao kožu kafene boje i ranice po licu. On se hladio lepezom zato što mu je bilo jako vrućina. - Njeno Veličanstvo uvek ima pravo, reče on - Da vidimo najpre kod koga je bumbar. Ne može tek tako svakom da se daje besmrtnost. Besmrtnost nije lubenica - onom da otsečeš, ovom da otsečeš... Čovek se poznaje po licu, da li je za besmrtnost, ili nije. Najpre, zapitajte ko je uhvatio bumbara, pa ga dovedite da ga vidimo. Posle ćemo rešiti šta je najbolje da se uradi. O lešniku koji pravi čoveka besmrtnim i pozdravima savetnika Jedan od dvorjana, Veliki Duh Vazduha, odmah iziđe da raspita goste koji su nastavili da jedu i piju u gostinjskoj dnorani. Malo posle toga se vratio i saopštio da niko od njih nije čak ni video đavolskog bumbara. Savetnici dočekaše taj izveštaj s neprijatnim iznenađenjem. Ali dok se dalje šuškalo i raspitivalo šta da se radi, Car izvadi iz svoje torbe sanduče i otvori ga, brknu rukom u njega, pa izvadi bumbara. Svi radosno uzviknuše videći bubu. Najviše se obradovala Kuga. A mlada Carica toliko se zaboravila da je od radosti skočila s prestola i pojurila da vidi bumbara izbliza. Čak ga pipnula prstom po leđima. - Šta mislite, rekao Veliki Duh Vode, pošto su svi zauzeli ponova svoja mesta, - Da li zaslužuje besmrtnost onaj koji je uhvatio bumbara? - O, razume se, da zaslužuje! zavikali savetnici. - Bez reči zaslužuje! rekao je tužno Veliki Duh Zemlje, i ispustio lepezu nagnuvši se da se pokloni. A Kuga rekla: - S velikom radošću daću skupoceni dar svome voljenom zetu, koji ne samo da ubi Zmaja, već uhvati i đavolskog bumbara. Svima je nama jasno kao dan, da nema iskusnijeg čarobnika od njega u celom svetu. I ona zavuče ruku u džep svoga plašta, izvadi jednu malenu voćku - koja nije bila veća od lešnika - i dade je Caru. - Uzmi je, reče mu ona - i progutaj, ne žvaćući. Ako budeš žvakao, umrećeš. Ako je progutaš, postaćeš besmrtan. Car proguta voćku. Ništa naročito nije osetio, ali posle toga svi mu se poklonili u istom trenutku i pozdravili. Postavši ravan njima po besmrtnosti, on shvati da je zaista postao besmrtan. O razgovoru s bivšim Velikim Đavolom i oslobođenju poslednjeg zatvorenika - Hajde sad da pristupimo najvažnijem poslu! rekla Kuga. - Treba da siđemo u podzemlje, gde je ćelija bivšeg Velikog Đavola. Svi savetnici napustiše veliku dvoranu i, predvođeni šefom tamnice, nađoše se u širokom pretsoblju gde je bila slaba svetlost. Svetlost je izlazila iz očnih duplji i usta dvanaest ljudskih lobanja koje su bile uzidane u zidovima. Šef zgazi na jednu ploču i pred savetnicima se otvori ista soba koju je prekonoć video mladić. Veliki Đavo ležao je i nije se micao. Oko njega već nije bilo devojaka (očigledno one su bile najurene pošto je bio izabran novi Veliki Đavo). Kuga uze bumbara od svoga zeta, okrenu mu trbuh naviše, i reče: - Učini što treba. Car prekrsti noge bubi i uhvati je za njih. - Okreni ga sam i učini drugo, rekla Kuga. On je uzeo komadić tamnjana, zagrejao ga na sveći koju mu je podneo Veliki Duh Vatre i kanuo jednu kap na leđa bumbaru, na mesto gde je bila naslikana dvoroga glava. Buba se brzo razmrdala, pustila oštar pisak i zalepršala krilima da poleti, ali Car je stegao jako. Malo posle toga bumbar osta mrtav u njegovoj ruci, a Duh Mržnje skoči odjednom. - Ko si ti, i šta želiš od mene? viknu on, pogledavši Cara. - Daj mi ključ od ćelije u kojoj je zatvoren moj tast, čiji si presto zauzeo nezakonito! zapovedio mu je Car. - S kakvim pravom tražiš taj ključ? Ko si ti? - Ja nosim krunu Velikog Đavola, i ti ćeš posle malo izići pred sud državnog saveta, da odgovaraš za svoja nedela. Ti vidiš u mojoj ruci bumbarov oklop u koji si bio zatvoren. Ako odmah ne daš ključ, izgoreću ga: za večna vremena tvoj će duh otići na zatočenje i čekaće tamo sve do dana Strašnog Suda, Duh Mržnje se uplaši. On izvadi prstom jedno svoje oko, zavuče ruku i duplju, izvuče otud jedan zlatan ključ, i pruži ga Velikom Đavolu, pa ponova namesti oko, kao da ga nije ni vadio. Car dade ključ šefu koji ponova povede savetnike. Prođoše kroz mnoge zapletene hodnike dok stigoše do jednih visokih vrata. Šef tamnice ih otključa i visokim glasom reče: - Iziđi i zahvali Velikom Đavolu, koji te je oslobodio. Ali iz ćelije se čuo glas: - Proklet neka je onaj koji me je zatvorio ovde! Još kad sam ušao ovamo, ja sam dao reč da nikad neću od njega primiti svoju slobodu kao milost. Zaključaj vrata i ostavi me na miru! Ja znam da će se jednoga dana svršiti carevanje i moga neprijatelja - i drugi će doći da me oslobodi. - Iziđi, tatice, viknula je Caričica Kuga. - Svršila se vladavina njegova: hodi i zagrli moga supruga, koji nosi krunu Velikog Đavola. O presudi nad bivšim Velikim Đavolom i nad samozvanim Carem Zmajeva Pre nego što je mlada izgovorila, iz ćelije se pokaza jedan suv i visok muškarac, s brado, do kolena i mnogo velikih očiju. On polete da zagrli svoju kćer, ženu i svoga zeta, i da im zahvali. Kad primeti da do savetnika stoji Duh Mržnje, - go, okovan u lance, čuvan od stražara, on zaškrguta zubima, poče da mu preti i da ga napada. Ali Kuga reče: - Da idemo u sudsku dvoranu i da rešimo sudbinu krivaca. Svi krenuše za glavnim razvodnikom, koji ih odvede u dvoranu pravosuđa. Sudska sednica trajala je kratko. Duh Mržnje bio je osuđen na večno izgnanstvo. Čim su izgoreli bumbara, džinovo telo raspade se u prah. Čarobnik, koji se izdavao za Cara Zmajeva, bio je kažnjen na doživotno izgnanstvo iz oblasti podzemnog carstva. Oduzeše mu ključeve, koje Veliki Đavo razdeli svojim savetnicima, a za Cara Zmajeva proglasiše zmaja sa dvanaest glava. Ali ga proglasiše pod uslovom - da prizna vlast Velikog Đavola i Kuge. Posle toga svi uđoše u gostinsku dvoranu, u kojoj su gosti odavno čekali. Nastade takvo veselje, kako se nije čulo ni videlo. Tast Velikog Đavola godinama nije pio i jeo. Pojede sto činija jela i ispi četiri bačve vina. Telo mu je bilo kao guma: koliko je više jeo i pio, toliko se više nadimao; najposle se toliko naduo da je čak Veliki Duh Zemlje svima izgledao kao komarac pred njim. Kad su počele okretne igre, tast takođe požele da igra, ali pošto nije mogao da se drži na nogama, kotrljao se kao lopta. Tako su produžili gozbu. Tako se i svršila kad su prošli ugovoreni dani i noći. Tada su se svi razišli. Veliki Đavo je odahnuo: najposle dođe vreme da se naspava i odmori. O najstrašnijoj noći u Carevićevom životu On je bio odveden ne u onu spavaću sobu s kvadratnom rupom, već u drugu, mnogo prostraniju, i bogato uređenu, pravu carsku spavaću sobu. Trinaest paževa svukla mu odelo i pokrili ga kad je legao. Car je bio toliko umoran da je odmah zaspao Ali, posle nekog vremena - ko zna da li je bio san, ili java - u spavaćoj sobi se razleže užasna lomnjava, kao da se planine ruše. Odmah posle toga grunuše u spavaću sobu četrdeset duhova koji su pozvani Zmajevim ključevima. Svi su došli: i crni, i beli i šareni kao zastirač, i goli, i obučeni - svi do jednog. Ušli i oborili sa na Cara sa strašnim uzvicima. - Zašto si nas oteo od dobrog čarobnika, prognavši ga i napravivši nas robovima đavola? Uzalud je Veliki Đavo mahao rukama da se sačuva od njihovih udaraca. Uzalud se mučio da im objasni, da čarobnik nije dobar čovek već lažljivac, lukav i rđav. Duhovi ga udarali svojim teškim rukama - ko šamarima, ko pesnicama, ko laktovima. Neki mu prstima grebali oči, drugi mu vukli uši, treći ga udarali pravo po nosu. Car poče da zove u pomoć ali se niko nije javljao da ga zaštiti. - Ah, zašto me ne odvedoše u onu spavaću sobu sa otvorom... Tamo su bila četiri snažna diva - oni nikad ne bi dopustili da ga uznemiravaju u snu. Pokušao je da ustane, da se zaštiti, ali telo mu je bilo kao olovo - nije mogao da se digne. Slomljen udarcima, Veliki Đavo poče da žali što je besmrtan: da može bar da umre, zaboravio bi muke i poniženja i stid što je Car, a biju ga kao nekog zločinca. Znači, tako će biti i ubuduće: nema smrti, nema otimanja ni od kakvog stradanja - mučiće se, mučiće se, beskrajno će da se muči - beskrajno, dok je sveta, a može biti i posle toga... U tim teškim mislima Veliki Đavo i ne primeti da su duhovi iščezli jedan za drugim. Kad se osvestio, vide da leži sam u velikoj sobi, telo ga je bolelo, kao da je iskidano na komade, a oko njega nije bilo žive duše... O mladoj čarobnici i njenoj muci Ali evo gde se kraj same postelje ču nežan glas. - Spavaj mirno, čestiti Care! Ja sam kraj tebe i čuvam te. Ja prognah one proklete duhove koji su te ružili i tukli. Spavaj, ne uznemiravaj se. Sve će proći i ponova ćeš biti srećan.... Čiji može biti taj prijatan i dobar glas? Car ga je nekada čuo, poznaje ga, ali ne može da se seti čiji je. Da li nije njegove žene? Neće biti: njen glas je drugačiji. Taj glas on odavna nije čuo. Nije li onaj koji je pevao u pustinji i mamio ga? Nije ni taj: onaj glas je ličio, zaista donekle na anđelski, ali nešto lukavo je zvučalo u njemu. Čiji je onda? On je činio napor, okretao glavu i video da kraj njegove postelje stoji mlada čarobnica, ne Arabljaninova kći, već ona iz očevog Carstva, Ona je obučena u haljine malinove boje, na glavi joj je bio venac od maka, a usta su joj se tužno smešila. Devojka ga gleda dugo i Caru postaje neugodno što ga tako gleda kao da ga ćuteći prekoreva. Ali najposle ona poče da govori, no glas joj je sada bio vrlo strašan: - Zar je tako trebalo da učiniš, čestiti Care? Vrlo brzo me zaboravi! Ja ti dadoh nepobedivo oružje i najbržeg konja na svetu, a ti me zaboravi odmah čim uđe u Kugin Dvorac. Tamo si ti našao verenicu, koja ti postade žena, a zaboravi da ja imam verenika za koga želim da se udam, Šta učini s njim? Zašto pusti njegovog neprijatelja iz zatvora, a njega prati u večno izgnanstvo pretvorivši mu telo u prah, da nikad više ne mogu da ga vidim, i da mi se duša kida od muke dok sam živa? Strašan bol pritište Carevo srce čuvši te reči. On je hteo da kaže devojci da joj je zahvalan za veliku uslugu, koju joj nikada neće zaboraviti; da nije on, već veliki savet, osudio na izgnanje bivšeg Velikog Đavola, koji je potpuno zaslužio tu kaznu. Ali usta su mu bila zavezana, te nije mogao da kaže ni reči: naprezao je svu svoju snagu, a iz usta mu se nije otkidao ni zvuk. Od toga mu postade još teže. Dakle, to znači biti Car! Da te osuđuju za sve presude, čak i kad su pravedne, a da ne možeš da se opravdaš! Ljudi da stradaju a ti da ne možeš da ih utešiš, da nemaš snage da im objasniš da nisi ti kriv. I to će da se produžuje sve tako, večno, beskrajno. O bivšem Velikom Đavolu i njegovoj pretnji Caru U takve teške misli bio se uneo Veliki Đavo, te se bio zaboravio, kad se najedanput pojavi pred njim isti onaj o kome je govorila mlada čarobnica iz zamka. Od čuda Car se uspravi u postelji. Usred spavaće sobe stajao je Veliki Đavo - još uvek tako krupan kao džin, ali s tužnim i plemenitim licem; on je bio go, na levoj ruci blistala mu je zlatna grivna, s velikom slikom bumbara, a na čelu mu je svetlila ogromna zelena zvezda. - Promenio se, reče u sebi Car. - Ranije nije izgledao plemenit i na čelu mu nije sijala zvezda. Džin kao da je pročitao njegove misli, jer odmah posle toga reče: - Ti se varaš: ja sam uvek bio takav, kakvog me sada vidiš. Ali ti me ne poznaješ. Ti sudiš o meni po onome što si čuo - i zato izreče sasvim nepravednu presudu: zbog nje ćeš odgovarati pred nebeskim sudom. Da ne misliš da će tebi biti nešto oprošteno? Zapamti da si besmrtan kao i ja, a besmrtnima se ništa ne oprašta. Pomisli samo da posle nekog vremena i tebe mogu da oklevetaju. Posle nekog vremena može da se nojavi neko drugi, jači od tebe i da ti otme presto/ Ti živiš u Carstvu zarobljenih sila: jesi li uveren da te sutra ili prekosutra neko ne pretvori u kornjaču ili u crva, ili u gusenicu? Tada svako može da ti otme krunu, a posle da te pošlje u večno izgnanstvo kao što si ti mene poslao. Nemoj nikad zaboraviti to: carstvo Pakla je varljivo. Čuvši te reči, Veliki Đavo sruši se na postelju kao da mu se kolena potsekoše. On se skameni od straha. Oči mu se sklopiše kao u mrtvaca, vilice mu se ukočiše. Dušu mu obuze takva muka kakvu do tada nije znao da čovek može da doživi. Da bude pretvoren u crva, gusenicu, ili kornjaču, da se zariva u zemlju, ili da se krije po travi, i da drhti pri svakom ljudskom koraku da ne bude smrvljen i da se plaši od svake životinje da ga ne pojede! A dok je pretvoren u takvu najnižu životinju, da dođe neko i da mu zauzme presto i da ga posle pošalje u večno izgnanstvo, ne dopuštajući mu čak ni da se brani! Duh da mu luta po pomrčini, otrgnut od svih koje je voleo, i koji su ga voleli, prognan u ko zna kakvo neprijatno mesto nevidljivog sveta! I da to traje ne dan dva, godinu i stoleće, već - dok je sveta i veka. Leden znoj probi Cara. On učini veliki napor da otvori oči, da vidi da li je džin još tamo - i odjednom se probudi. Bilo je svetlo. U prostranoj spavaćoj sobi sijali su zlatni ukrasi. On ustade. Nije bilo nikakvog džina. I tada primeti da se pored njegove postelje nalazi još jedna U njoj je ležala njegova žena, Kugina kći. Ona je spavala mirno, a na usnama joj je lebdeo osmejak. Spavajući ona je ličila na anđela. O odluci Velikog Đavola da preobrazi pakleno carstvo Spavaća soba imala je dvoja vrata: jedna prema Caričinoj postelji, a druga prema Carevoj. Dok se Veliki Đavo šetao po sobi i razmišljao šta da učini da bi preobrazio pakleno carstvo kako mu se ne bi dogodilo zlo koje je sanjao, oboja vrata se otvoriše odjednom. Jedna su vodila u veliku i lepu baštu, kakvu Car nije mogao ni da zamisli da može da postoji u podzemnom carstvu, a druga - u dugačak mračni hodnik. On iziđe u baštu; u spavaćoj sobi bilo je zagušljivo. Prvi put posle toliko vremena Car je čuo ptičje pesme: po granama velikog drveća skakutale su ptice i pevale. On sede pod jedno drvo i poče da sluša. Učini mu se da razume šta ptice kažu u svojim pesmama. I zaista one su govorile jedne drugoj. Jedan slavuj pevao je na vrhu leske. - Gle našeg gospodara, kako je ustao rano da nas vidi i da čuje naše pesme. Dosada niko od gospodara nije dolazio da nas sluša. Negde iz niskih grana oraha javi se papagaj i reče: - Dobro jutro, čestiti Care? Zašto si toliko zamišljen? A jedna senica javi se sa šljive: - Sanjao je nešto neprijatno i zato je tužan. - A tako je li on? viknu jedna svraka i poče da skakuće po pesku prema Velikom Đavolu. - Bre, bre, bre! Šta li mu se opet strašno prividelo? zagrakta jedan ogroman gavran sa gomile đubreta gde je otišao da čeprka. - Ja ću da vam kažem! Ja ću da vam kažem! zapeva kos. - Dela kaži! Dela kaži! viknu svraka. I kos poče da priča šta je Car te noći sanjao. On ispriča sve, kao da je gledao izbliza. U to vreme dolete jedna kanarinka i reče: - Ne treba da je naš Car tužan. On je Car podzemnog carstva, i može da učini sve. Dovoljno je da se ne plaši đavola i da ih ne sluša. - Da, da, i da ih ne sluta, - potvrdi papagaj. - Šta, šta? zapita svraka. Kanarinka produži. - Neka sve upregne na posao, da im ne da da čine zla. Neka jedne natera da oru, druge da seju, treće da žnju, četvrte da kose, pete da melju žito, šeste da mese hleb. Jednima nek da motike da kopaju, drugima preslice da predu lan, trećima razboje da tkaju, četvrtima igle i konac da šiju. Da prekopavaju i zaseju pusta polja, da ih pretvore u bašte, livade i njive. Radeći od jutra do mraka, neće im ostati vremena da misle na zlo. Pa kad se nauče da rade, da odu kod ljudi da im pomognu. - Hej, hej? doviknu čvorak. - Kako si glupava mala moja. Gde si videla - da đavo ore i seje? - Da, da: da ore i seje! ponovi šareni papagaj. - Šta? Šta? zapita ponovo svraka, koja je bila rasejana i nije čula. - Ti si glupa, obrecnu se kanarinka. - Ne ore i ne seje, jer nema ko da ga natera. Dok su ptice tako razgovarale putem se pokaza glavni razvodnik. On se još iz daleka pokloni Velikom Đavolu i zapita ga da li je vreme da se sazove veliki savet. - Malo posle ću doći, reče Car. Kad kepec ode, on pomisli: "Ovo carstvo treba da se preobrazi. Izgleda da su ptice pametnije od mene. Kanarinka ima pravo. Treba da upregnem sve na posao - svako da radi ono što mu pripada, niko da ne sedi skrštenih ruku. U mome Carstvu ne treba da ima lenosti." O raspitivanju Velikog Đavola kod morskog cara i Carice Kuge Mada je Veliki Đavo bio odlučio - po svaku cenu da preobrazi svoje carstvo, on smisli da je bolje da se o tome posavetuje najpre sa dvojicom-trojicom članova saveta. Pre svega on je razgovarao s Velikim Duhom Vode. Sve mu ispričao. Čak mu je rekao i o ptičjem razgovoru i o svojim snovima. Posle ga zapitao šta mu savetuje da radi. - To što si smislio, dobro je, reče Morski Car - ali teško ćeš uspeti. Svi tvoji podanici su lenji. Svi do jednog će se pobuniti. Nemoj da slušaš ptice: ptice niti oru, niti seju, niti u ambare sabiraju, to i u Jevanđelju piše. Ako mene pitaš ne treba da se zanosiš takvim poslovima. Dići će se protiv tebe, još sutra će te svrgnuti s prestola. Cara obeshrabriše te reči, ali ipak reši da zapita bar svoju taštu. I njoj je rekao šta je smislio da učini i potražio od nje savet. Ona mu odmah odgovorila: - To što si smislio, glupo je. Kako si mogao to da izmisliš? Vidi se da si junak, ali ne umeš da vladaš. A mi smo se svi radovali da smo najposle našli Cara kakav nam treba. Nikom da nisi rekao ni reči o tome što si smislio, nasmejaće ti se! Najbolje napravi se bolestan, zatvori se u svoju sobu, pa danas ostavi da se ja objašnjavam sa savetnicima. Čuvši to, Car se postideo. I njemu se učinilo smešno ono što je bio smislio. On posluša taštu: objavi da je neraspoložen i povuče se u svoju sobu. Kuga sazva savet, objasni da joj je zet umoran od dugog puta, podviga i svečanosti, te joj dao pravo da vodi državne poslove dok se on odmori. Mlada Carica doznade od svoje majke o namerama svoga muža. Ona ga nađe u njegovoj sobi očajnog i takoreći bolesnog. Jedino ona je razumela da Car pati zbog nedela koja se vrše, i želi da ih uništi. Poče da ga teši, da će se vremenom sve malo-pomalo promeniti. Ali on je stalno nastojavao da poslovi ne treba tako da idu; da sam treba da se umeša i da učini kraj zlu. - Hajde da idemo u tvoje Carstvo! reče mu ona. - Ti patiš ovde zato što nisi navikao. Da idemo na neko vreme kod tvoga oca, da ostanemo malo, pa da se vratimo. Videćeš da će ti se tada sve ovde učiniti malo bolje. Ti si zaista mnogo izmučen. O osveti Zmaja sa četrdeset glava - kraj priče Protekao je i taj dan. Uveče Car leže vrlo rano. On pokuša da sve zaboravi što se dotada dogodilo da bi mogao bar jednu noć da otspava kao čovek. I zaista, za izvesno vreme, bio je sve zaboravio. Nešto ga ponese negde. I on se ispuni onim prijatnim osećanjem, koje je osećao u detinjstvu kad je sanjao da leti. Ali njegov let bio je sve brži i brži. Poče da mu biva neprijatno, da ga plaši. On je išao toliko brzo da nije mogao da razume ko ga nosi. Ali posle izvesnog vremena osetio je da je dignut vrlo visoko iznad oblaka - pod same zvezde, Zemlja je ostala vrlo daleko pod njim. U tom trenutku ču jedan zlurad glas: - Da li te je strah, a? Plašiš li se? Car pogleda i šta vide? On je ležao na leđima Zmaja sa četrdeset glava. Počeo je ceo da drhti videći to. Šta sad da radi? Ako ostane - čudovište će ga rastrgnuti - ako skoči, otićeće u paramparčad. A Zmaj ga je nosio sve brže. Izvijao se u vazduhu, okratao se kao avion, i govorio mu: - Ti pokuša da me ubiješ, ali ne uspe. Vidiš li da sam živ? Šta da ti sad učinim? Šta da ti učinim? Govori, de! Da te pojedem? Ili da te bacim? Samo da se zgrčim, kako ja to znam, naći ćeš se usred okeana. Govori! Govori! Zašto ćutiš? Šta da radim? Car je bio premro od straha, prestao čak da diše. Zmaj se još više razljutio što mu ne progovara ni reči. Posle nekog vremena čudovište je zahuktalo kao bura, izvilo se, zgrčilo leđa, odbacilo Cara u vazduh i izgubilo se. Čule se samo reči: - Pazi šta radiš! Ko ubija, i njega će ubiti! Car je poleteo glavom naniže u nekakav strašan mrak, počeo da vrišti koliko ga glas nosi... i probudio se u svojoj postelji! Osvrnuo se naokolo: nije bilo nikakvog podzemnog dvorca. Kroz prozor se videle bašte očevog zamka. Sunce je sijalo - veliko, veselo i lepo. Na stolu je ležao bumbar, pokriven kristalnom čašom. Kraj postelje sedeo je stari Car, koji se bio vratio iz rata, i čekao da mu se sin probudi da bi ga zagrlio.